hrvatski

Župna crkva sv. Nikole u Varaždinu. Prilog sakralnoj arhitekturi kasnobaroknog razdoblja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj

Župna crkva sv. Nikole, najstarija varaždinska crkva, bila je tema istraživanja Ivy Lentić Kugli i Ive Lentića, kojima je rasvijetljena povijest gradnje crkve koja seže kroz nekoliko stoljeća. Tako su nam poznata imena graditelja crkve, Matthiasa Mayerhoffera, koji vodi gradnju od 1753. do 1758., te Johannesa Adama Pocha, koji crkvu dovršava 1760. Nacrt za crkvu izradio je Simon Ignaz Wagner. Duga povijest crkve i danas je vidljiva, iako je najvećim dijelom novopodignuta u 18. stoljeću: od romaničkih ostataka u temeljima, preko gotičke faze gradnje kada je crkva bila obnovljena i svođena, ostao je zvonik sa za povijest grada izuzetno važnim kipovima i reljefima, i najbolje pokazuju koju važnost crkva sv. Nikole, ne samo kao župne crkve nego i znaka u slici i povijesti grada. Sredinom 18.stoljeća pristupa se temeljitoj obnovi, odnosno gradi se nova crkva na ostacima stare, podižu se zidovi i svod, a crkva je opremljena djelima domaćih kipara. U ovom radu crkva sv. Nikole razmatrana je prije svega u tipološkim karakteristikama – ona tlocrtno-prostornim rješenjem trotravejnog broda svođenog izduljenim češkim kapama, flankiranog kapelama, s pregradnim zidovima koji podržavaju svodove broda pripada tipu crkve sa Wandpfeilerima. Taj tip sakralne arhitekture u Varaždin donose u isusovci u 17. stoljeću, ubrzo preuzimaju i franjevci u gradnji samostanske crkve. Primjenom tog načina gradnje u župnoj crkvi, graditelji se pozivaju na domaću tradiciju, no prilagođavaju taj tip crkve stilu i ukusu kasnobarokne arhitekture 18. stoljeća. Nizanjem kupolastih svodnih polja u brodu i svetištu nastaje scenično oblikovan prostor naglašen i stlačenim pojasnicama, zaobljeni uglovi plitkih rastvorenih kapela tvore krivulju prostorne granice, koju naglašava kontinuirano bogato profilirano gređe. Jednaka krivulja oblikuje se i u svodnim poljima. Bogata arhitektonska plastika gotovo rokoko motivike te štukature u svodnim poljima upotpunjuju prostorni učinak kasnog baroka. U tim osobinama prepoznajemo utjecaj radionice J. Huebera, najznačajnijeg štajerskog graditelja od 1740. u Grazu, koji u longitudinalnim crkvama oblikuje naglašeno scenične prostore, u kojima arhitektonska plastika ima važnu ulogu. Početkom 1750-ih, nekoliko godina prije početka gradnje varaždinske crkve, radi na obnovi dvorca Dornava nadomak Ptuja, mjesta iz kojeg dolaze oba graditelja crkve sv. Nikole, koja su tako imala priliku upoznati se s rješenjima njegove radionice, kao i oblikovanjem arhitektonske plastike koja pojednostavljeno primjenjuju u ovoj gradnji. U oblikovanju pročelja graditelji su suzdržaniji, za razliku od drugih varaždinskih crkava 18. stoljeća, crkve uršulinki ili kapele sv. Florijana, koje kasnobarokne mekane oblike i bogatu plastiku iznose na pročelja. Župna crkva zasigurno i zbog uklapanja ranijih faza, kao i mjesta i važnosti u slici grada nastavlja se na ranija rješenja, rasporedom otvora i oblika pročelja posebice se ugleda na franjevačku crkvu, kao i na isusovačku crkve prije intervencije na pročelju nakon preuzimanja crkve od strane pavlinskog reda. Župna crkva sv. Nikole nije samo značajna kao važno obilježje grada, nego se pokazuje i kao zanimljivo rješenje longitudinalne sakralne arhitekture 18. stoljeća, u kojemu se očituje preuzimanje oblikovanja vodeće štajerske graditeljske radionice, pojednostavljeno prilagođeno zadanim gabaritima koje uvjetuje ranija gradnja, te značenju crkve u povijesti i slici grada.

Župna crkva sv. Nikole; sakralna arhitektura 18. st.; arhitektonska plastika kasnog baroka; utjecaji štajerskih graditeljskih radionica

nije evidentirano