hrvatski

Ime i pitanje identiteta u književnoj teoriji

U disertaciji „ Ime i pitanje identiteta u književnoj teoriji“ pokušava se rasvijetliti veza između pojmova imena i identiteta te pozicionirati taj suodnos u djelokrug suvremene književne teorije. Oslanjajući se na antiesencijalističku koncepciju koja identitet poima u smislu privremene stabilizacije značenja, neprekidne izgradnje i prevladavanja koje se obavlja kroz interakciju s drugima, polazište ove rasprave nalazi se u procesu poznatom pod nazivom „ obrat k jeziku“ , a kojim jezik postaje povlašten medij za stvaranje i prijenos značenja pa i uspostave identiteta. Najočitiji jezični modus odvijanja procesa tvorbe identiteta postiže se kroz davanje i korištenje imena. Koncepciju jezika kao djelovanja razvili su, neovisno jedan o drugom, L. Wittgenstein i J. L. Austin, a nastojanjima J. Derridaa otvoren je put za tumačenjem govornog čina kao sredstva tvorbe subjekta i identiteta te ukazano na etičko-politička pitanja koja se pritom javljaju. Pitanje interakcije pragmatizma i dekonstrukcije, tj. posebice Wittgensteinovih i Derridaovih filozofskih teza, ispostavilo se stoga nužnim za plodonosan tijek rasprave, pri čemu su uočene brojne zajedničke točke u pristupima ta dva filozofa, na primjer, osporavanje teza metafizičke filozofije, nerepezentacijski karakter jezika, kontekstualna priroda značenja i druge. Wittgensteinovi stavovi, razvijeni u njegovoj „ drugoj“ filozofskoj fazi, o jezično-filozofskim problemima općenito ali i koncepciji imena i imenovanja - koje uvodi kroz kategoriju jezične igre bez čvrstih pravila, a imena vidi samo kao privremene stabilizacije značenja - pokazali su se kao temelj, deklariran ili ne, brojnih suvremenih književnoteorijskih pristupa: dekonstrukcije (Derrida), psihoanalitičke teorije (Lacan, Žižek), rodne teorije (Butler) i političke teorije (Laclau, Mouffe). U radu se pokazuje kako je svaka od navedenih teorija na specifičan način razradila problem suodnosa imena i identiteta. Nakon uočavanja zajedničkih točaka u svim navedenim pristupima, zaključuje se da je svaki identitet diskurzivan konstrukt, budući oblikovan kroz nestabilan jezik koji ne odslikava esencijalna ili čvrsta stanja subjekta. To znači da su subjekti fragmentirani i zauzimaju pluralne subjektne pozicije ; no, kulturalni identitet (klasni, rasni, rodni, politički, etnički… ) može biti privremeno stabiliziran „ prošivnim bodom“ . Proces koji omogućuje to privremeno učvršćivanje značenja povezan je s odnosima moći i kulturalne politike. Moć nije stabilna ili statična jer se stalno iznova tvori na različitim razinama svakodnevice, ali ona je produktivna za tvorbu subjekta. Sama „ moć imenovanja“ , stvaranje subjekata ili njihovo isključivanje iz zajednice, pripada političkom polju, a nedostatak djelatne moći uzrokuje „ bezimenost“ subjekta. Imena u društvu funkcioniraju u onoj mjeri u kojoj funkcioniraju u jezičnim igrama: u njima ona djeluju kao već utemeljena, iako su kroz čin imenovanja ujedno neodlučivo opisana i proizvedena. Samo imenovanje predstavlja dio procesa prihvaćanja pojedinca u neku kulturnu, religijsku ili drugu zajednicu, ali također može predstavljati i dio procesa isključenja iz zajednice. Imenom se pojedinac ne može opisati ; ime je „ prazni označitelj“ lišen veze s ikakvim preciznim sadržajem, ali je ime važno jer njime subjekt biva konstituiran i ovjeren u pripadajućoj društvenoj zajednici.

identitet; ime; diskurz; obrat k jeziku; jezična igra; performativ; etika; politika; dekonstrukcija; psihoanalitička kritika; rodna teorija; hegemonija

nije evidentirano