hrvatski

Veljko Paškvalin (29. 11. 1926. - 01. 08. 2008.)

VELJKO PAŠKVALIN (29. 11. 1926. – 01. 08. 2008.) U sarajevskom Kliničko-bolničkom centru 'Koševo' iz ovog u vječni život prešao je 01. kolovoza 2008. g. Veljko Paškvalin - predsjednik Znanstvenog vijeća „ Hrvatske misli: časopisa za umjetnost i znanost“ Ogranka Matice hrvatske Sarajevo, redoviti član Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, počasni član Hrvatskog arheološkog društva i znanstveni savjetnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu u miru. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u rodnome mjestu. Rođen je u Betini (Tisno) na otoku Murteru kod Šibenika, u obitelji Ivana i Marije rođ. Jadrešić, koji su imali još tri sina i jednu kći. Prva četiri razreda pučke škole završio je u rodnome mjestu, a prvi razred gimnazije u dominikanskom sjemeništu u Bolu na otoku Braču. Sjemeništarac Šibenske biskupije bio je od drugog do petog razreda klasične gimnazije. Tijekom talijanske okupacije Dalmacije za vrijeme Drugog svjetskog rata otac mu je bio u talijanskom zatvoru u Zadru, gdje je, zajedno sa još deset Hrvata, 07. lipnja 1942. g. bio predviđen za strijeljanje. Istovremeno mu se majka, zajedno sa braćom i sestrom, nalazila u zbjegu na Kornatima, dok su mu baka i djed bili internirani u talijanskom logoru na otoku Molatu. Veljka je od internacije spasio tadašnji šibenski biskup fra Jerolim Mileta (1922.-1947.). Šesti, sedmi i osmi razred opće gimnazije završio je u Šibeniku nakon završetka Drugog svjetskog rata. Po završetku gimnazije šest semestara studira na Visokoj teološkoj školi u Đakovu, a potom dva semestra na zagrebačkom Poljoprivrednom fakultetu. Potom prelazi na studij arheologije, također na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koju 1954. g. diplomira kod akademika Grge Novaka (1888.-1978.). Na istom je fakultetu i doktorirao 1984. g. disertacijom „ Sepulkralni spomenici rimskog doba s područja Bosne i Hercegovine“ . Na poticaj Grge Novaka - nekadašnjeg pitomca nadbiskupske gimnazije u Travniku, 01. prosinca 1954. zapošljava se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu na mjestu kustosa za klasičnu i kasnoantičku arheologiju. U Novakovim istraživačkim kampanjama po dalmatinskim otocima stječe dragocjena terenska arheološka iskustva. Novak ga je i usmjerio u istraživanje antičke baštine i rimske civilizacije, čemu je ostao vjeran do smrti. S mjesta kustosa Zemaljskog muzeja u Sarajevu, uz Irmu Čremošnik (1916.-1990.) i Đuru Baslera (1917.-1990.) te Ivu Bojanovskog (1915.-1993.) – iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, nastavlja istraživanja antičke i kasnoantičke baštine u Bosni i Hercegovini, što su ih krajem 19. st. utrli liječnik Julijan Makanec te arheolozi Ćiro Truhelka (1865.-1942.) i Carl Patsch (1865.-1945.) a nastavili Jozo Petrović (1892.-1967.), Dimitrije Sergejevski (1886.-1965.) i Esad Pašalić (1915.-1967.). Zemaljskom muzeju u Sarajevu ostao je vjeran čitav svoj radni vijek, sve do umirovljenja 1992. g. Na obnoviteljskoj skupštini Hrvatskog kulturnog društva 'Napredak' u Sarajevu 29. rujna 1990. g. biran je za člana njegove Središnje uprave. Bio je članom konstituirajuće skupštine Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, koja se 18. prosinca 1993. održala u Sarajevu te izabran među prve njegove redovite članove. Suradnikom Matice hrvatske postao je nakon obnove njezinog rada u Sarajevu 1996. g. ; od 10. do 30. broja član je uredništva a od 31-32/23 broja predsjednik Znanstvenog vijeća glasila „ Hrvatska misao: časopis za umjetnost i znanost.“ Od 1998. g. suradnik je Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a od 2000. član redakcijskog odbora odnosno redakcije njegovog „ Godišnjaka“ - u kojem redovito publicira svoje radove. Od 1990. g. predaje kršćansku arheologiju na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu, naslijedivši na tom mjestu kolegu iz sarajevskog Zemaljskog muzeja dr. sc. Đuru Baslera. Ta mu je visokoškolska institucija 2003. g. objavila vrijednu monografiju „ Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone. Arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini“ . Hrvatsko arheološko društvo izabralo ga je 11. listopada 2002. za svoga počasnog člana, na taj mu način odavši priznanje za doprinos znanosti, kulturi i uljudbi, posebice na bosanskim i hercegovačkim prostorima. Najviše radova objavio je u glasilima Zemaljskog muzeja: „ Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu“ i „ Wissenschaftliche Mitteilungen des Bosnisch-Herzegowinischen Landesmuseums“ . U „ Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine“ - kojim se 1988. g. obilježavana stogodišnjica rada Zemaljskog muzeja u Sarajevu, objavio je više od 350 natuknica. Nakon umirovljenja uglavnom je objavljivao u „ Godišnjaku Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine“ te „ Hrvatskoj misli: časopisu za umjetnost i znanost“ sarajevskog ogranka Matice hrvatske. Radovi mu se susreću i u brojnim drugim domaćim i inozemnim stručnim, enciklopedijskim, leksikografskim i drugim izdanjima. Aktivno je sudjelovao na brojnim kongresima, simpozijima, okruglim stolovima i ostalim skupovima u domovini i inozemstvu. Bio je prvenstveno arheolog istraživač, koji se u terenska istraživanja uključio još kao student u kampanjama akademika Grge Novaka, kod kojega je i 'ispekao zanat'. Po dolasku u Zemaljski muzej sudjeluje u arheološkim kampanjama, planiranim u okviru Odjeljenja za arheologiju s Irmom Čremošnik, Pavlom Anđelićem (1920.-1985.), Markom Vegom (1907.-1985.), Borivojem Čovićem (1927.-1995.) i Zdravkom Marićem (1930.-2006.). U Mulinama na otoku Ugljanu sudjeluje u arheološkim istraživanjima koja je vodio akademik Mate Suić (1915.-2002.). Samostalno istražuje više lokaliteta, među kojima i: - rimsko naselje i kasnoantičku baziliku s memorijom i grobnicama na svod na pretpovijesno-antičko-srednjovjekovnom lokalitetu na Grudinama u Čipuljiću (Bugojno) u središnjoj Bosni, - rimske terme i nimfej na lokalitetima Dvorišta i Ograja u Putovićima kod Zenice u središnjoj Bosni, - rimsku villu rusticu s torcularom na Mirinama u Bihovu kod Trebinja u istočnoj Hercegovini, - veliku desitijatsku nekropolu na Kamenjači u Brezi u središnjoj Bosni, - rimski gospodarski objekt i kasnoantičku baziliku na Crkvini u Vranjevu Selu kod Neuma i dr. Izveo je i više manjih arheoloških istraživanja koja su uglavnom imala zaštitno-konzervatorski karakter. Sudjelovao je i u izradi stalne antičke izložbene postavke Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1959. i 1960. godine, koju je 1977. samostalno preuredio. Oformio je 1963. g. u okviru Zemaljskog muzeja u Sarajevu sustavni antički lapidarij, kojeg je 1988. g., u kontekstu obilježavnja 100-godišnjice Zemaljskog muzeja, preuredio i dao mu novi i pregledniji suvremeno opremljeni antički lapidarij. U Zemaljskom muzeju je 1984. g. postavio je izložbu grčkih vaza. U Franjevačkom samostanu na Humcu 1979. g. postavio je antički dio izložbe. Postavio je 1984. g. izložbu arheološke građe u Muzejskoj zbirci na Mogorjelu kod Čapljine, kojoj nakon Domovinskog rata nema ni traga. Znanstvena preokupacija prvenstveno su mu bili: - kasnoantičke grobnice na svod u Bosni i Hercegovini, - ranokršćanske bazilike u dubljem zaleđu Narone i Salone, - antički kultovi na području Bosne i Hercegovine, - rimski nadgrobni spomenici s područja Bosne i Hercegovine, - materijalna i duhovna kultura ilirsko-panonskih Desitijata na prijelazu iz pretpovijesti u antiku, - bistuenski municipij i Bestoenska biskupija i dr. Smrću Veljka Paškvalina znanost, kultura i uljudba, ostali su bez svoga istinskog poklonika. Sarajevsko društvo, kojega je članom bio od sredine 50-tih godina 20. st., izgubilo je cijenjenu, omiljenu te nadasve dragu i nenametljivu osobu. Život mu je bio plodonosno stvaralaštvo, ispunjeno odgovornošću spram povjerene mu službe. Krasili su ga harnost u poslu i, napose, ljubav spram Bosne i Hercegovine i njene kulturne baštine. Hrvati, posebice oni u Sarajevu, ostali su bez svoga vrijednoga člana i istinskog oslonca a studenti bez učitelja od kojeg su mogli puno naučiti – ne samo iz oblasti kršćanske arheologije. Svemogući Stvoritelj neka ga nagradi za sva dobra djela kojima Ga je proslavljao za života pa i onda kada to nije bilo ni lako ni ugodno!

Veljko Paškvalin; arheologija; kršćanstvo; Sarajevo; Bosna i Hercegovina

nije evidentirano