hrvatski

Relativnost relativizma

U provom se dijelu navode korijeni suvremenog skepticizma-relativizma u antičkoj filozofiji osobito na primjeru Pirona, te Augustinovo protivljenje antičkom skepticizmu. U drugom dijelu polazi se od pitanja: je li moguće utemeljiti relativizam? Ako je on definiran kao "sustavno odbacivanje istine kao mogućnosti mišljenja", onda je nemisliv i teoretski neutememljiv. Međutim, može ga se praktično živjeti i tada se on očituje kao pragmatizam, koji istinitost vidi jedino u uspješnosti i korisnosti, a što je odlika pristupa istini u suvremenom društvu. Navode se i neki predstavnici poput R. Rortya ili G. Vattima, koji pod Heideggerovim utjecajem zastupa "slabu misao" i "slabu ontologiju" izvlačeći iz nje tek ono malo pravila, koja mogu pomoći živjeti. Suvrmeni relativizam ne priznaje sigurnost i neupitnost istine, no ipak gradi svoja "neupitna znanja" i "sigurnu thehnologiju" pretvarajući klasičnu sigurnost "očitog kozmosa" u teoriju o "determinsitičkom kaosu". Ljudska spoznaja jest nesavršena, ali može doći do očitosti i tvrdnja da, ipak, nešto zna, spoznaje u zbilji kao istinito. Relativizam, naprotiv, teži nesigurnosti i proizvoljnosti. Time se uočava relativnost i neutemeljenost relativizma jer ako je sve relativno, kao što ističe relativizam, onda je i on sam relativan.

skepticizam-relativizam; sigurnost spoznaje; pragmatizam; istina; relativnost

nije evidentirano