hrvatski

Zadarski plemići kao kraljevski vitezovi u doba Ludovika I. Anžuvinca

Zadar je zbog svog geostrateškog položaja tijekom stoljeća predstavljao područje sukoba interesa Bizanta, Mletačke Republike i ugarsko-hrvatskih kraljeva. Preuzimanjem ugarsko-hrvatske krune od strane Ludovika I. 1342. godine Zadar postaje kontrolno središte između zapadne i istočne strane Jadrana. Najznačajnije zadarske patricijske porodice postale su njegovi najžešći pristaše pa je kralj njihove članove imenovao svojim vitezovima nastojeći putem njih lakše učvrsti svoju vlast najprije u zadarskoj komuni, a zatim i u čitavoj Dalmaciji. Bili su to Franjo Jurjević i njegov sin Pavao, Jakov Varikaša, Jakov de Cessamis, Ivan Grisogono, Franjo Nozdronja, Pavao Grubonja i Mafej Matafar, jedni od najuglednijih članova zadarskog društva toga doba. Njihova politička uloga tijekom vladavine kralja Ludovika je bila prvenstveno štićenje osobnih interesa koji su se ujedno poklapali s interesima same komune te provođenje kraljeve politike. Stoga im je kralj podjeljivao najvažnije gradske dužnosti, poput gradskih rektora, sudaca itd., a većina njih je bila postavljena i na kneštva raznih dalmatinskih komuna. Kraljevski su vitezovi predstavljali posebnu političku elitu najzaslužniju za uspostavu i očuvanje anžuvinske vladavine, posebice u Zadru, ali i u ostalim dalmatinskim gradovima.

Zadar; Dalmacija; srednji vijek; politička povijest; kraljevski vitezovi; Ludovik I. Anžuvinac

nije evidentirano