hrvatski

Sušenje jele i promjena "kemijske klime"

Odavno je poznato kako je obična jela vrlo osjetljiva vrsta na promjenu „ kemijske klime“ , a osobito na SO2 i HF (Wentzel 1969, prema Kreebu 1974). Usprkos prednostima koje ima jela u svojoj ekološkoj konstituciji – intenzivna korijenska mreža i duboko zakorjenjivanje, dobro podnošenje zasjene, sklonost tvorbi biogrupa, brzi oporavak od napada štetnika, u arealu bukovo-jelovih šuma komplementarna je s bukvom i smrekom (različitost zakorjenjivanja i podnošenja zasjene) – ona je danas najoštećenije drvo u hrvatskim šumama. Prema procjeni oštećenosti šuma u Hrvatskoj po Međunarodnom programu za procjenu i motrenje utjecaja zračnoga onečišćenja na šume (ICP Forests), u 1999. godini je prema Potočiću i I. Seletkoviću (2000) samo 14, 3% neoštećenih jelovih stabala, dok ih je čak 63, 8% značajno oštećenih (od 26 do 99% osutih iglica u krošnji). Osobito visok postotak oštećenosti ima jela u Gorskom kotaru. Prema Kauzlariću u Gorskom kotaru (Uprava šuma Delnice) 1999. godine zdravih jela je samo 3, 8%, a 81, 6% značajno oštećenih. To je područje osobito izloženo imisijama štetnih tvari (SO2, NOx, O3, teške kovine i dr.) koje potječu od emisija termoelektrane Plomin, riječke industrije, zagrebačke industrije i automobilskoga prometa. U velikim količinama, koje zasigurno premašuju hrvatske izvore, emisije otrova potječu od talijanskih i drugih europskih industrijskih zona.

oštećenost, štetnici, imisije, teške kovine

nije evidentirano