hrvatski

Slikarski odjel, produkcija 2007/2008.

U interpretacijama aktivnosti jednog umjetnika poseban se interes stavlja na njegovo formativno razdoblje. To razdoblje karakteriziraju različiti interesi, stanovita ponašanja, promjenjiva raspoloženja… Korištenje galerijskog prostora kao mjesta osobnog iskaza zasigurno izaziva nelagodu mladim umjetnicima, osobito kada se očekuje generiranje određenog suda o tome što su i kako napravili. Intencija ovog kratkog osvrta neće biti suditi ili 'osuđivati' njihovu produkciju, već u pismenoj formi iznijeti impresije stečene prilikom postava izložbe i kratkih razgovora s umjetnicima. Pred posjetiteljem Multimedijalnog kulturnog centra izložen je presjek umjetničke produkcije Odsjeka za slikarstvo Umjetničke akademije, Sveučilišta u Splitu. Mnogi od izlagača po prvi puta razotkrivaju predmete svojih umjetničkih zadataka i interesa. Kao što je razvidno iz izloženih radova rezultati su različitog nazivlja. Naime, područje djelatnosti nije usko određeno slikarskim medijem, odnosno onime što bismo shvatili kao sliku u tradicionalnom smislu: - medij likovnog izražavanja shvaćen kao objekt učvršćen na zid u poziciji lagodnog promatranja. Studenti se prihvaćaju raznih medija, ili koriste različita pomagala u stvaranju 'tradicionalne' slike. Možda bi bilo potrebno navesti neke od mogućih smjernica pristupa radovima: citiranje starijih modula, nova tehnologija, intimne bilješke, voajerizam, parodija … Kao jedan od načina pristupa ovakvoj izložbenoj situaciji jest i korištenje termina prijelaza. Uz prijelaz se događaju transformacije. Interesantan je primjer nasumično poredanih 'loših' slika na galerijskom podu, koji upućuje na propitivanje poda kao mjesta izlaganja djela slikarskog medija. Ipak, riječ je o sasvim drugačijem inputu: projekciji virtualnog pada nasumično odabranih fragmenata koji nose slikovni zapis. Slika postaje dijagramom virtualne situacije koja nam se razotkriva putem uobičajenog medija komunikacije – mobitela! Rad je promjenljive naravi. Nadalje, na podu galerije nailazimo i na rad sazdan od sijena. Antropomorfni likovi izranjaju iz podloge poput para-likova na platnima slikara apstraktnog ekspresionizma. Doimaju se kao konstrukti paranoične opsesije. No radi se o anonimnim figurama nestalnih kvaliteta, kao što su nestalnih kvaliteta i djela slikarstva, koja se mijenjaju i fizički i u interpretacijama. Rad oplošnjenih alata, sistematiziranih na slikarskoj podlozi, evoluira ideju prijelaza iz slikarskog u trodimenzionalni medij, zalazeći pritom u domenu seksualiziranih asocijacija. Korištenje i parodiranje sadržaja odabranih iz mass-kulture, kao i referiranje na produkciju slavnijih predšasnika, također su načini prisutni među produkcijom umjetnika ove generacije. Svakom zasluga za važnu banalnost ili proturječnost! No tko će sa sigurnošću odrediti kakva bi situacija ili stvar zaslužila nazivnih 'banalnog', tim više ukoliko uzmemo u obzir deklariranja banalnog kao opsesije u umjetnosti prošlog stoljeća. Dakle, svojstvo mnemotehnike odnosno pamtljivosti obrazaca, asimilaciju utjecaja i tome slično nalazimo u izloženim radovima. Koriste se slikarske šablone kako bi se parodirale one životne. Ukazuje se na invaziju intimnog i zelju 'navirivanja'. Istražuju se rubna iskustva percepcije kao što je sjena. Sjena doslovno postaje temom slike

Umjetnička akademija; Split; slikarstvo; produkcija

nije evidentirano