hrvatski

Emil Trutanić, izložba skulpture

Kiparske kompozicije Emila Trutanića moguće je opisati kao volumene pomno obrađenih površina, inertne na proboj prostora. Prostor ne penetrira u masu već je obavija naglašavajući njenu kompaktnost. Svojim konkavno-konveksnim partijama masa uznemiruje prostor sugerirajući pokretljivost imanentnu živom organizmu. A asocijaciju na živi organizam Trutanićeva skulptura nesumnjivo nosi. Nesvakidašnja dinamična kvaliteta skulptura podržana je nutarnjom tenzijom koja se očituje i kroz napetost vanjskog plašta. To su kompozicije nalik organizmima promatranima kroz mikroskop, koji se, kroz filtar imaginacije, mijenjaju i konačno završavaju u kompozicijama većih dimenzija. Nije nevažno istaknuti kako je umjetnikova imaginacija utemeljena u mediteranskom podneblju, označena fenomenima mora odnosno reliktima organizama zaostalih u kamenu. Asocirati ime uz umjetničko djelo ili oblik nezahvalan je zadatak. Postoje primjeri kada umjetnička djela otrpe različite naslove, a shodno tome i promijenjene doživljaje (što ne mora biti negativnog predznaka!). Ukoliko je riječ o organičko-biomorfnim kiparskim kompozicijama opasnost postaje osobito izražena. U takvim slučajevima iskustvo nas tjera na podsjećanje, odnosno usporedbu s već viđenim, a samim time i na zatvaranje procesa neposrednog opažaja. No naslov djela može stimulirati imaginaciju što je slučaj s djelima Emila Trutanića. Nadalje, ono što osobito valja istaknuti u umjetničkoj produkciji ovog autora jest mogućnost raznolikog postavljanja pojedinih skulptura. Naime, kroz povijest umjetnosti prošloga stoljeća mnogo se raspravljalo o ulozi postamenta i načinima postava skulptorskog djela. U skulpturama Emila Trutanića postament se toliko i ne problematizira. On je nepotreban upravo zbog 'promjenljivih' karakteristika skulpture. Iako bismo neke položaje mogli smatrati boljima od drugih, vrijedi naputak kako se skulptura ne može postaviti naopako ili izvrnuti 'na bok'. Takva praksa nije učestala u području kamene skulpture. Na ovim skulpturama zanimljivo je pratiti stupanj uglačanosti kamena, koji, dakako, ovisi i o njegovim karakteristikama. Taktilan doživljaj postaje od odsudne važnosti jer nam tek on svjedoči u kolikoj se mjeri, na nekim skulpturama, poništavaju trenja, odnosno afirmira 'plovnost' dodira. Spoznaja skulpture rukom naizgled je suvišno isticati, no valja imati na umu da živimo u vremenu u kojem nas uče kako djela skulptorskog medija nije uputno dodirivati. Među izloženim djelima svojom se bojom i teksturom izdvaja kompozicija u pečenoj glini. Uz nužno oblikovanje mase kipar koristi tehniku aplikacije manjih komada gline kako bi postigao raznovrsnost teksture. Takva tehnika rezultira vrlo interesantnom površinom, sasvim drugačijom od visoke zaglađenosti i kontinuiteta površine kamenih djela. Ova skulptura afirmira brid kao mjesto 'ponora' i izaziva oko, više nego ruku, na njen doživljaj.

Emil Trutanić; skulptura

nije evidentirano