hrvatski

Lovre Jakšić

Podsjećanje na dio kiparskih eksperimenata prošlih stoljeća važno je kako bi se svratila pozornost na razbijanje epiderme skulpture usijecanjem prostora u materiju, što će na koncu rezultirati perforacijom volumena i nastajanja šupljine koja poprima razne konotacije. Upravo se na toj liniji promišljanja kiparske problematike nalazi Lovre Jakšić. Prva impresija koja se stječe pogledom na njegove skulpture jest proboj prostora u volumen. Znanja o pasivnoj i aktivnoj ulozi prostora u skulpturi su usvojena i adaptirana za kontekst sasvim drugačije naravi. Skulpture Lovre Jakšića bilo bi nemoguće promatrati bez osvrta na podneblje kojem on pripada. Dakako, nije mi namjera sporiti o 'neutralnijem' pristupu djelima kada se ona izlažu u galerijskom prostoru, te potiču čitav niz drugačijih asocijacija. Kako bilo, podneblje iz kojeg umjetnik dolazi bogato je tradicijom kamenog obrta. To je podneblje koje sadrži pejzaž u kojem se, kroz prisuće kamenoloma, očituje volja za obradom kamena. Naposljetku, to je podneblje unutar kojeg se nastavlja dugogodišnja tradicija Lovrine obitelji. Sve navedeno predstavlja šifru utkanu u djela mladog umjetnika, koja postaju još zanimljivijima kada im se pridruže sljedeći asocijativni parovi. Kiparske forme Lovre Jakšića nose kvalitetu organskog. Mogu se vezati uz bračke škrape ili relikte pronađene na plaži, alterirane prirodnim silama ili živim organizmima koje su nekoć štitili. Susret zaglađenih i 'grubo' obrađenih dijelova skulpture, kao i njihove šupljine, bliski su navedenim fenomenima. Posebice je zanimljivo pratiti slojevitost obrade površine. Grublja obrada na isturenim je mjestima skulpture i ona kao da štiti pomno obrađen glatki volumen. Pogled neprestano prelazi s jedne na drugu kvalitetu obrade pokušavajući pritom determinirati što je vanjski, a što razotkriveni nutarnji dio. Na nekim skulpturama Lovre lagano 'para' mjesto intenzivnog susreta prostora i volumena usporavajući brzi prolaz prostora, te sugerira trenje, odnosno nemir. Šupljina u skulpturama Lovre Jakšića može imati i asocijativnu vrijednost – primjerice onu oka! To je osobito izraženo u slučajevima gdje šupljina tendira ka pravilnom kružnom obliku. To nije nevažno jer unutar opusa mladog umjetnika možemo prepoznati skulpture koje vežemo uz portret. Ovakva djela vraćaju nas nazad na tradiciju obitelji, odnosno na kreativan izraz umjetnikova djeda, samoukog kipara. Ponukan sumnjivim eksperimentima s oružjem namijenjenim masovnom uništavanju, koji su se događali šezdesetih godina prošlog stoljeća, Lovrin je djed oblikovao ciklus glava čiji naslov povezuje s nuklearnim ratom. Koristeći lokalni kamen on oblikuje glave humanoida. Prirodni oblici, 'anomalije' u kamenu, i mnoge druge vrijednosti vješto su iskorišteni za predstavu promijenjene slike čovjeka. Očne šupljine koje produbljuju volumen tih 'lubanja' vrlo su sugestivne. Upravo tu prepoznajem neraskidivu poveznicu pripadnika susljednih kreativnih generacija. Iako se Lovre udaljio od figuracije, na nekim se njegovim djelima ona ipak 'pomalja' i shematizira doživljaj šupljine - kao oka ili nekog drugog dijela tijela, da bi se u sljedećim djelima pretvorila u pojavu samostalne naravi. Izložena djela u segetskom i bračkom kamenu ili onom prilepskom, odnosno kararskom mramoru, sugeriraju kako su rezultati slučaja, a slučaj se, kako je opće poznato, visoko eksploatirao u umjetnosti prošlog stoljeća. Ipak, svaka kompozicija studirana je i modelirana u glini i promijenjena tek onoliko koliko je diktirao materijal. Već bi sada bilo interesantno pratiti promjene koje skulptura doživljava premještanjem s jednog mjesta na drugo ; iz ambijenta duboko svjesnog bogate tradicije, ali ambijenta koji ne bježi niti od suvremene tehnologije rezanja i oblikovanja kamena, u prostor sasvim drugačijih obilježja i mogućnosti doživljaja. Šupljina, napokon, nosi izrazitu komunikacijsku vrijednost skulpture i ambijenta koji je okružuje.

Lovre Jakšić; skulptura

nije evidentirano