hrvatski

Nezaposlenost u doživljaju i iskustvu mladih u Hrvatskoj

Izlaganje će se reflektirati na dva aspekta projekta o istraživanju nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj. Riječ je o istraživanju koje predstavlja rezultat bilateralnog projekta Odsjeka za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Oddelka za socijalno pedagogiko Pedagoške fakultete Univerze v Ljubljani. Oba aspekta odnose se na primjenu kvalitativne metodologije u istraživanju o nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj. Jedan se bavi slobodnim komentarima sudionika istraživanja o nezaposlenosti, za što im je bio ponuđen prostor na kraju Upitnika. Drugi je istraživan temeljem razgovora s nezaposlenim mladim osobama u fokus grupama. Od 963 sudionika istraživanja, njih 452 (47%) sudjelovalo je s osobnim komentarom na kraju upitnika. 800 izjava odnosilo se na nezaposlenost mladih u RH, a 150 izjava na način istraživanja te pojave (upitnik). Kvalitativnom analizom teksta izolirano je 6 kategorija u prostoru nezaposlenosti, a najviše pripadnih pojmova ekstrahirano je u kategoriji Razlog nezaposlenosti (radno (ne)iskustvo ; veze, poznanstva i korupcija, obrazovanje i potražnja, zavod za zapošljavanje, diskriminacija ; stariji zaposlenici i umirovljenici ; sami mladi ; država ; neinformiranost ; status nezaposlene osobe). Ostale izolirane kategorije su: Doživljaj poslodavca, Stav prema radu, Posljedice nezaposlenosti, Odnos prema budućnosti i Prijedlozi i želje. Rezultati su pokazali da je za sudionike istraživanja nezaposlenost središnji čimbenik ne samo materijalne egzistencije, već i smisla života. Prema izjavama mladih korijeni i razlozi, te održavanje nezaposlenosti u RH multikauzalni su i multidimenzionalni, a takvi bi trebali biti i načini njihova rješavanja. No, najsnažnije se „ isčitava“ doživljaj nepravde, diskriminacije, napuštenosti od strane osoba i institucija koje imaju moć i mogućnost utjecanja, dok sudionici manje značajnim procjenjuju vlastitu kvalificiranost i kompetentnost. Takvi rezultati govore u prilog teorije socijalne isključenosti kao isključenosti iz brojnih dimenzija, odnosno, područja života, pri čemu nezaposlenost ima središnju ulogu, a utječe i na materijalne i na nematerijalne aspekte života pojedinca. Također, moguće je prepoznati pretežito pasivan odnos sudionika istraživanja, te položaj „ žrtve“ i traženje „ krivca“ . Slično kao i u istraživanju u 6 europskih država, tako se i ovdje pokazalo da mladi najveću pomoć očekuju od države, a upravo od nje primaju najmanju pomoć. Najveća podrška mladima su obitelj i prijatelji i to je glavni „ štit“ za većinu nezaposlenih od posljedica visokog rizika od nezaposlenosti, odnosno socijalne isključenosti (prema Kieselbachu, 2003., postoje niski, umjereni i visoki rizik od socijalne isključenosti u odnosu na 6 dimnezija, odnosno 3 središnje: isključenost iz tržišta rada, ekonomska isključenost i socijalna izolacija). U prostoru načina istraživanja pojave nezaposlenosti (upitnik) izolirane su dvije kategorije (Mišljenje o upitniku i Odnos prema istraživanju i istraživačima). Većina sudionika koja je napisala komentar na ovu temu i upitnik i istraživanje ove pojave drži dobrim, korisnim, nada se pozitivnim promjenama s tim u svezi. Postoji, također, i skupina sudionika izrazito nepovjerljivih prema istraživanju i istraživačima, te se čini da ih je ovaj upitnik i istraživanje samo dodatno traumatiziralo. Perspektivi nezaposlenih mladih (njihovom iskustvu i doživljaju) nastojali smo se približiti i kroz razgovor u fokus grupama. Njima smo obuhvatili mlade u riziku ili s poremećajima u ponašanju. Provedeno je 5 fokus grupa, s ukupno 19 sudionika u dobi od 19-27 godina iz Zagreba, Čakovca, Krka i Varaždina (nezaposlenih duže od 6 mjeseci). Razgovor u fokus grupama bio je strukturiran prema modelu socijalne isključenosti te se na taj način željela provjeriti teorija socijalne isključenosti kod mladih u riziku. Slično kao i prethodno, i ovdje se pokazalo da je nezaposlenost središnja dimenzija socijalne isključenosti. Međutim, kao i u nekim južnoeuropskim državama (Kieselbach, 2003) i ovdje se pokazalo da mladi najveću potporu primaju od obitelji i prijatelja, a najmanju od države, dok su njihova očekivanja najviše usmjerena na „ državu“ . Također, ne doživljavaju značajnu socijalnu izolaciju zbog statusa nezaposlenosti i posljedica s tim u svezi jer je situacija u Hrvatskoj takva da su mnogi u sličnom problemu i ne doživljava se problematičnim i stigmatiziranim onoga koji nema posao (nezaposleni više sami sebe tako doživljavaju). Istraživanje je, također, identificiralo cijeli niz rizičnih, a vrlo malo zaštitnih čimbenika u svezi sa socijalnom isključenosti. Najviše rizičnih čimbenika identificirano je u dimenziji isključenosti iz tržišta rada, te institucionalnoj i ekonomskoj isključenosti. Također, rizični čimbenici brojni su i u odnosu na individualne i u odnosu na socijalne aspekte, dok se nešto više zaštitnih čimbenika prepoznaje kod individualnih čimbenika. Zaposlenost se, tako, pokazala kao ključni (središnji) čimbenik / dimenzija /aspekt ukupne socijalne integracije i funkcioniranja pojedinca, odnosno, socijalne uključenosti, barem kada je riječ o njenoj suprotnosti, tj. nezaposlenosti (naravno, prema iskazu nezaposlenih mladih). Je li to zaista točno, nismo provjeravali ovim istraživanjima.

nezaposlenost; mladi; socijalna u/isključenost; samoiskaz; kvalitativna metodologija; Republika Hrvatska

nije evidentirano