hrvatski

Zakonska regulativa na području zaštite izvora i zaliha pitke vode u RH

Podzemna voda je strateški prirodni resurs, koji ima presudnu ulogu za ekonomski i socijalni razvoj hrvatskoga gospodarstva. Što podzemne vode znače za Republiku Hrvatsku najbolje je vidljivo iz podatka da se 90% vode za potrebe vodoopskrbe dobiva iz zahvata podzemne vode na crpilištima i kaptiranim izvorištima. Podzemne vode u kršu su od naročitoga značaja za Hrvatsku, budući da je 50% naše zemlje prekriveno kršem. U krškim vodonosnicima nalaze se strateške rezerve podzemnih voda Hrvatske, koje po količini i izuzetnoj kakvoći mogu zadovoljiti potrebe vodoopskrbe cijelih regija te osigurati značajan ekonomski i socijalni razvoj hrvatskoga društva. Ovako značajne prirodne resurse potrebno je zaštititi kroz nastojanje da se očuva prirodna kakvoća podzemnih voda. U R. Hrvatskoj zaštita podzemnih voda od onečišćenja ili zagađenja provodi se kroz nekoliko razina zaštite. Prva razina odnosi se na zaštitu strateških zaliha podzemne vode, druga na zaštitu podzemnih voda u priljevnim područjima crpilišta, odnosno izvorišta, i treća na zaštitu svakog pojedinoga eksploatacijskog objekta. Pod strateškim zalihama podzemnih voda podrazumijevaju se zalihe koje po količini i kakvoći mogu zadovoljiti potrebe vodoopskrbe cijelih regija. Međutim, ova razina zaštite je tek od nedavno ušla u službeni dokument R. Hrvatske, u okviru Strategije upravljanja vodama R. Hrvatske, i kao takva nije zaživila u praksi. Naime, na područjima koja su označena kao strateške zalihe potrebno je provoditi racionalno korištenje prostora, a važnu ulogu bi trebali imati državni i županijski prostorni planovi u kojima se regulira korištenje prostora i u kojima su izdvojene zone sa strateškim zalihama podzemnih voda, što za sada nije slučaj. Zaštita podzemnih voda u priljevnim područjima izvorišta provodi se uspostavom zona sanitarne zaštite, što je regulirano Pravilnikom o utvrđivanju zona sanitarne zaštite izvorišta iz 2002 godine (Narodne novine br. 55/02). U okviru zona potrebno je provoditi mjere zaštite koje uključuju preventivne i kontrolne mjere za spriječavanje direktnoga ili indirektnog unošenja zagađivala u podzemne vode. Ove mjere uključuju uspostavu sustava monitoringa podzemnih voda te izdavanje dozvola i ovlaštenja za obavljanje pojedinih djelatnosti u pojedinim zonama, čime se nastoji na odgovarajući način kontrolirati emisiju zagađivala u vode na samom izvoru, odnosno mjestu nastanka. Mjere zaštite provode se kroz Odluku o zaštiti izvorišta. Za razliku od staroga Pravilnika o zaštitnim mjerama i uvjetima za određivanje zona sanitarne zaštite izvorišta vode za piće iz 1986. godine, novi Pravilnik decidirano propisuje da se zone sanitarne zaštite i zaštitne mjere u području zona određuju na temelju prethodnih vodoistražnih radova, a pod vodoistražnim radovima smatraju se radovi i ispitivanja radi utvrđivanja postojanja, rasprostiranja, količine, kakvoće i pokretljivosti podzemnih voda na određenom prostoru. Ovi radovi obavljaju se kroz dvije faze istraživanja. U prvoj fazi istraživanja provodi se reinterpretacija i analiza rezultata dosadašnjih istraživanja i daje se prijedlog zaštitnih zona izvorišta, a ukoliko se procijeni da je potrebna druga faza istraživanja, daje se prijedlog aktivnosti za drugu fazu. U drugoj fazi istraživanja provode se daljnji vodoistražni radovi, na temelju kojih se izrađuje konačan elaborat zaštitnih zona izvorišta. Sadržaj i razina vodoistražnih radova neophodnih za određivanje zaštitnih zona propisani su u okviru Uputstva za utvrđivanje zona sanitarne zaštite, koje je donijela Državna uprava za vode u 2003. godini. Prema članku 45 navedenoga Pravilnika, koji glasi: “ Obvezuju se jedinice lokalne, odnosno regionalne samouprave da odluke donesene prije stupanja na snagu ovog Pravilnika usklade s odredbama ovoga Pravilnika u roku pet godina od dana njegova stupanja na snagu” , rok za usklađivanje starih odluka o zaštiti izvorišta je prošao, što znači da je krajem svibnja 2007. godine istekao rok za novelaciju starih odluka u skladu s novim Pravilnikom. Usvajanjem Okvirne Direktive o vodama (2000/60/EC) u prosincu 2000. godine značajno se promijenila koncepcija upravljanja vodnim resursima u Europi. Ovom Direktivom postavljen je zahtjev da se vodnim resursima upravlja na integralan način, na razini riječnih bazena. Do 2015. godine, sve zemlje članice Europske Unije moraju poduzeti maksimalne moguće mjere kako bi njihovi vodni resursi zadovoljili standarde koji su propisani Okvirnom Direktivom. Međutim, u okviru rasprava, koje su vođene prilikom usaglašavanja konačnoga teksta Okvirne direktive o vodama, pokazalo se da postoje vrlo različiti konceptualni pristupi u zaštiti podzemnih voda na razini Europske Unije. Upravo iz tog razloga u konačni tekst ove Direktive ubačen je članak 17, koji nalaže Europskoj Komisiji da napravi prijedlog posebnih mjera za sprečavanje i kontrolu onečišćenja podzemnih voda, u okviru nove Direktive za podzemne vode. Nova Direktiva za podzemne vode (2006/118/EC) usvojena je 12. prosinca 2006. godine od strane europskog Parlamenta i Vijeća, a osnovna odrednica ove Direktive je da se njome utvrđuju specifične mjere za ispunjenje ciljeva zaštite okoliša u dijelu koji se tiče sprečavanja i kontrole zagađenja podzemnih voda.

podzemna voda; zakonska regulativa; zaštita izvorišta

nije evidentirano