hrvatski

Riječka kazališta - nastanak, kontinuitet i značenje kazališnih zgrada i scenskih prostora u razvitku urbane strukture grada

Riječka kazališta U hrvatskoj povijesti kazališta Rijeka zauzima specifično mjesto. Stoljećima prisutan interes za kazališnu djelatnost ogleda se, prije svega, u brojnim realiziranim građevinama ove namjene. Karakter sredozemne luke koja je putnicima, gostima i pomorcima morala osigurati mjesta za zabavu, specifičan politički položaj grada koji je bio predmet interesa čak četiri države, kao i kompleksna etnička i kulturna pripadnost njegovih stanovnika utjecali na brojnost i multipliciranje ovih građevina. Prva dokumentirana pojava kazališta vezana je uz srednjovjekovne pasije i poluliturgijske drame koje su se izvodile u crkvama. Dolaskom isusovaca u Rijeci se 1629. g. osniva školsko kazalište a nešto kasnije javlja se kazalište pučkog karaktera, smješteno isprva u Starom gradu, a kasnije premješteno izvan zidina. Prvu pravu kazališnu građevinu, Kazalište Bono – Gerliczi, koja istodobno predstavlja i prvo namjenski građeno kazalište na našem području, Rijeka dobiva 1764. g., u razdoblju baroka. Ono ima sve elemente tipičnog talijanskog baroknog kazališta – pozornicu na kojoj se odvija igra, lože, a u sklopu kazališta nalazila se i igračnica. Kazalište je locirano izvan gradskih zidina, isprva kao samostojeća građevina, a kasnije kao jedna od kuća u nizu. Iz razdoblja baroka, 1783. g., potječe i nerealizirani projekt većeg kazališta, Teatra Nobile. Krajem XVIII. st. riječki patricij i rodoljub Andrija Ljudevit Adamić pokreće inicijativu za izgradnju novog, reprezentativnog kazališta koje bi trebalo zamijeniti postojeće. Kazalište, koje je po svojem autoru i vlasniku prozvano Adamićevo, izgrađeno je nekoliko godina kasnije, 1805. g. Premda u doba gradnje predimenzionirano, postaje najljepša i najreprezentativnija gradska zgrada i centar društvenih, političkih i umjetničkih događanja. Zgrada je izgrađena u klasicističkom stilu, primijenjenom prije svega na pročeljima, premda su u unutrašnjosti zadržani mnogi elementi baroka. Dobiva i važan, premda ne i dovoljno prostran urbani položaj, kao slobodnostojeća građevina na trgu kojim počinje glavna gradska ulica. Bila je riječ je o građevini kakvoj nema pandana u Hrvatskoj toga doba, jednom od najvećih i najelegantnijih kazališta ovog dijela Europe. U razdoblju klasicizma izgrađen je i Domoljubni klub – Casino Patriottico (A. Deseppi, 1845.), kasnije adaptiran za sjedište Narodne čitaonice Riječke, a javljaju se po prvi puta i kazališta sezonskog karaktera, takozvane arene, od kojih je prva, „ Amfiteatar Zoppetti“ , izgrađena 1843. godine. Inicijative za gradnjom ovih kazališta došle su od poduzetnih građana, premda je značenje kazališta, slijedeći europske tokove, raslo, te općina najprije zakupljuje Bonovo (Gerliczijevo), a kasnije otkupljuje Adamićevo kazalište, stvarajući po prvi put Gradsko kazalište. Razdoblje historicizma ono je u kojem nastaje većina kazališta u svijetu, Europi, Hrvatskoj, pa tako i u Rijeci. Krajem XIX. st. Općina po prvi put postaje inicijator gradnje kazališta. Za projekt je angažiran tada najpoznatiji europski atelje specijaliziran za kazališta, onaj bečkih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera, a Rijeka 1885. g. dobiva veliko, raskošno Općinsko kazalište. Privatna inicijativa, međutim, ne zaostaje. U isto doba, privremena građevina sastavljena od dijelova starih kazališta - Teatro Riccotti– Fenice, dogradnjama i rekonstrukcijama (prema projektima G. Maticha iz 1880. g., N. Predonzanija iz 1888. g. i E. Ambrosinija iz 1901. g.), evoluira u stalno kazalište, tip narodnog teatra prilagodljiviji čestim promjenama ukusa publike i zahtjevima tržišta, dok Općinsko kazalište, ekskluzivističkog karakera, orijentirano na kvalitetna gostovanja, bez stalnog postava, po brojnosti predstava zaostaje. Uz Teatro Ricotti – Fenice i Općinsko kazalište, koje dobiva reprezentativan položaj na gradskom trgu, u ovom su razdoblju izgrađena i brojna manja kazališta: Teatro Jugo (1874.), Sala Armonia (1883.), Filodrammatica (G. Zammatio, 1890.), Hrvatska čitaonica na Trsatu (M. Glavan, 1897.) i dvorana u hotelu Sušak (1900.). Grade se i arene: Amfiteatro Gelich (1870.), Arena Nava (1872.) i druge. S arhitektonskog i građevinskog stajališta najznačajnije kazalište ovog razdoblja je Općinsko kazalište, koje predstavlja realizaciju usavršenog projekta čuvenog bečkog ateljea, s prvom primjenom željezno – čelične konstrukcije na našem teritoriju. Kazalište u jednom gradu nije bilo samo institucija za kulturu, pogotovo ne samo mjesto zabave, već i snažno sredstvo političke borbe. Riječki su Hrvati tako kazalište na svom jeziku imali u okviru malih scena i kazališta neprofesionalnih udruženja: domova i čitaonica, a od velikih kazališta koristili su jedino pozornicu Teatra Fenice, demokratičniju i otvoreniju od Općinskog kazališta. To je bilo moguće budući je bila riječ o privatnom kazalištu, koje nije bilo dotirano, a čiji je opstanak ovisio isključivo o zakonima tržišta. Građevina kazališta je po rješenju funkcije, pripadnosti određenom stilu epohe i urbanom položaju, evoluirala, pa i dovela do određene profilacije kazališta različitih namjena, odnosno kazališta za različitu publiku, prateći u tome europske tokove. Arhitektonski vjerojatno najzanimljivijom možemo smatrati novu zgradu Teatra Fenice, koje nastaje u razdoblju kraja secesije, početka modernog doba, prema projektu austrijskog arhitekta Theodora Träxlera (učenika Wagnera i Hoffmanna) i riječkog graditelja Eugenia Celligoia. Na ovom je primjeru riječka kazališta arhitektura dosegla europske uzore, stvarajući građevinu posve suvremenu, u duhu XX. stoljeća. Primjena nove armiranobetonske konstrukcije za realizaciju dvaju kazališnih dvorana u jednoj građevini jedna je od najranijih na europskom tlu. U razdoblju secesije izgrađene su i brojne male scene i varijetetska kazališta: Kino-kazalište Parigi (1908.), Teatro Thalia (G. Rubinich, 1910.), salezijansko kazalište Don Bosco (G. M. Curet, 1910.), Kino-kazalište Salon Margherita (1911.), Kino-kazalište Argentina (1911.), Teatro Apollo (1912.), te ljetna kazališta Arena Odeon (1913.) i kazalište u kupalištu Quarnero (1913.). Najznačajnije scenski prostor iz međuratnog razdoblja je kazališna dvorana u sklopu Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku (J. Pičman, 1934.). Premda je riječ o jednom od najboljih primjera naše moderne arhitekture (realizirano 1947., prema projektu A. Albinija), nije, međutim, dosegla ni po funkcionalnosti, niti po oblikovanju, kvalitetu dvorana Općinskog kazališta i Teatra Fenice. U istom su razdoblju izgrađena i mala kazališta: Teatro varijete Romano (1921.), Teatrino Cappuccini, Kino Luxor – kasnije sjedište amaterskog kazališta Viktor Car Emin (B. Emili, 1937.), te – kao riječka specifičnost s obzirom na ostale hrvatske gradove - uređena brojna kazališta u sklopu Dopolavora (radničkih društvenih domova) riječkih industrijskih poduzeća. Iznenađuje brojnost građevina u kojima se odvijala kazališna djelatnost. Naročito je to izraženo početkom XX. st., kada postoje dva velika kazališta, brojne male scene i amaterska kazališta s vlastitim pozornicama. Sve ove gradnje, povezuje i zajednički problem – neadekvatnost lokacija na kojima su izgrađene. Gotovo u svim slučajevima lokaciju određuje slučaj, a ne plan, a arhitekturu često ekonomski ili politički interes investitora, a ne talent i vještina arhitekata i graditelja. Ova pojava, koja objektivno predstavlja gubitak i za kazališta i za gradski urbanizam, tako je dosljedna, da bismo mogli postaviti i hipotezu o gotovo metafizičkom ustroju grada i građevina čija sposobnost da iznova pruže iznenađenje nedostatak pretvara u prednost. Kazališno graditeljsko nasljeđe nekadašnjeg grada, za današnji je – sudeći prema njegovu generalnom stanju – teret, a ne bogatstvo, međutim, prvi korak k pravilnoj valorizaciji – poznavanje i pregled na osnovi istraživanja, bit će učinjen i ovim radom.

Rijeka; kazališta; povijest; arhitektura; urbanizam

Sažetci na engleskom i talijanskom jeziku, ilustracije, bilješke.