hrvatski

UROLOGIJA

Autor u poglavlju obrađuje ozlijede urogenitalnog sustava te iznosi patofiziologiju, etiologiju ozljeda, pristup obradi bolesnika, važnost uzimanja anamneze i savjestan pregled uz uzimanje podataka kako je nastala ozljeda, koji je bio mehanizam nastanka te na koji dio tijela je djelovala tupa sila. Navodi dijagnostičke postupke: 1. kateterizacija, 2. intravenozna pijelografija i nefrotomografija, 3. kompjunterizirana tomografija (CT), 4. retrogradna cistografija, 5.uretrografija i 6. angiografija. Ukratko iznosi i opisuje koje su indikacije za pojedinu metodu i koje su koristi pojedinog dijagnostičkog postupka. Posebno poglavlje predstavljaju ozljede bubrega gdje govori o etiologiji nastanka povrede bubrežnog parenhima i daje pregled pojedinih klasifikacija. Jednostavna prema Scottu i Cartonu dijeli ozljede bubrega na 1. lake, 2. srednje teške i 3. teške po život opasne ozljede bubrega. Nadalje, iznosi podjelu koja se temelji na boljim dijagnostičkim postupcima i terapijskim mogućnostima prema McAnich-u i podjelu po Lutzeyeru koju koriste neki autori. Uz kliničku sliku povreda, opisuje simptomatologiju, iznosi algoritam utvrđivanja (staging) ozljede bubrega, rane i kasne komplikacije i na kraju terapiju pojedinih ozljeda. Naglašava da je svrha liječenja sačuvati bubreg, a kod teške povrede spasiti život bolesniku. Osim toga, daje pregled ozljeda uretera, mokraćnog mjehura, uretre i vanjskih genitalija. U tekstu autor obrađuje i bolesti prostate. Mladi ljudi često imaju velike poteškoće sa strane tog dijela genitalnog sustava. Najčešće su to upalni procesi – prostatisi, koji kod muškaraca mlađe i srednje dobi uzrokuju neugodne tegobe i bolove. Oko 25% ambulatnih uroloških pregleda odnosi se na bolesnike s prostatisom pa je ta bolest od vrlo velikog interesa za liječnika sportske medicine. Autor zastupa slsjedeću klasifikaciju: 1. akutni bakterijski prostatitis, 2. kronični bakterijski prostatitis, 3. nebakterijski tip koji je najčešća i najmanje razumljiva forma, te 4. prostatodiniju ili zdjeličnu bol koja zadaje velike muke bolesniku i terapeutu, jer terapija je najčešće neučinkovita. Pojedinačno se obrađuje svaka od navedenih formi prostatisa u odnosu na dijagnostiku, simptomatologiju i liječenje. U zaključku autor daje naglasak, da se svakog bolesnika sa sumnjom na prostatis mora ozbiljno shvatiti i savjesno obraditi te ciljano liječiti.

ozljede urogenitalnog sustava, prostatitis

nije evidentirano