hrvatski

Krajobraz i krajobrazna raznolikosti

Mehanizam zaštite krajobraza u cjelini kao krajobrazno ekološke, estetsko-simboličke i proizvodno razvojne kategorije u sustavu uređenja prostora neprikladno je zaštićen i u konačnici prepušten razvojnoj sukcesiji (gubljenju identiteta, neprikladnoj sanaciji i degradaciji). Praćenje tokova zaštite krajobraza, kao i određivanje iznimnosti krajobraza, ishodišne su kategorije nove strategije zaštite krajobraza u Europi. Do nedavno su se sve promijene u krajobrazu dešavale po zakonitostima društvene reprodukcije, tj kao rezultat razvoja proizvodnih sredstava. Kulturni se krajobraz razvijao u sklopu normativnih prostornih mjera, a krajobrazna je zaštita bila usmjerena na iznimno vrijedna prirodna područja. Kod nas je također jedan dio nacionalnog teritorija zaštićen od društvenog utjecaja na temelju posebnih, prirodnih i specifičnih vrijednosti (štoviše Zakon o zaštiti prirode kojem pripada i područje krajobrazne raznolikosti obuhvaća samo upravljanje u zaštićenim prostorima). Zbog toga je važno i potrebno zaštitu usmjeriti na prostore izvan zaštićenih dijelova prirode i to na danas trenutno najugroženiju kategoriju kulturnog krajobraza. Kulturni krajobraz je produkt i ostavština antropogenog djelovanja. Promjene u društvu, kao i tehnološke promjene uvjetuju promjene u krajobrazu. Neki od postojećih kulturnih krajobraza predstavljaju vrijednost jer su odraz vremena u kojem su nastali i ako su rijetki treba ih vrednovati registrirati i propisati smjernice njihove zaštite, ali ne konzervacijom već analizom održivog razvoja. Posredni oblik zaštite cjelokupnog krajobraza Hrvatske van zaštićenih područja moguć je jedino ako u sustav uređenja prostora i zaštite okoliša uvedemo instrumente koji obuhvaćaju zaštitni vidik planiranja. Što znači da bi u postupku priprave prostornih planova putem krajobraznih planova (kao stručnih podloga) na svim razinama planiranja, trebalo uključiti vidik zaštite rješavanjem oprečnih interesa s određivanjem ranjivosti, podobnosti i primjerenosti lociranja planiranih djelatnosti. U takvim okvirima potrebno je pripremiti podloge i postupke za određivanje i izdvajanje iznimnih krajobraza (prvenstveno kategorija tradicionalnog kulturnog krajobraza, ali i onih kategorija krajobraza koji se temelje na reprezentativnosti i posebnosti unutar neke regije) kao strateških područja sa smjernicama njihove zaštite. Zatim podloge i postupke za određivanje namjene i korištenja prostora, i određivanje načina postupanja s krajobrazom u okviru namjenskog korištenja prostora i projektiranja zahvata u krajobraz. Pri tom treba naglasiti da krajobrazna osnova ne znači prikaz stanja prostora, jer je Prikaz stanja prostora dokument koji obuhvaća samo dio sadržaja nužnih stručnim podlogama i koje je sklono normativnom planiranju u kojem pojedini društveni interesi sami normiraju svoje potrebe u prostoru. Prostorno planiranje svugdje u svijetu usvaja načelo 'optimizacije' prilikom odlučivanja. Optimizacija korištenja prostora je zahtijevan stručni rad koji se ne može nadomjestiti međusobnim usklađivanjem resornih djelatnosti u prostoru. Krajobrazna osnova je dokument s kojim optimiziramo i usklađujemo interese kako u gradskom tako i izvan gradskom prostoru. Krajobrazna osnova, krajobrazni planovi i krajobrazni programi, značajni su dokumenti razvijenih država Europske unije s pomoću kojih se usklađuju sektorski interesi s prostornim i prirodnim datostima (Pungety 1999).

Krajobraz; Krajobrazna raznolikost

nije evidentirano