hrvatski

Razvoj židovskih zajednica u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (1783.-1873.)

Židove na prostoru Kraljevine Hrvatske i Slavonije nalazimo već u antičko doba, a bili su prisutni na ovim prostorima i u srednjem vijeku. Protjerani su za vrijeme Osmanlija i ponovno se vraćaju krajem 17. i početkom 18. stoljeća ali samo kao putujući trgovci bez dozvole stalnog boravka. Česte promijene političkih i ekonomskih prilika u Monarhiji, a time i zakonodavstva utjecale su na naseljavanje i položaj Židova u Hrvatskoj. Odluke o položaju Židova sve do 1873. godine donosile su institucije izvan Hrvatske, u prvom redu vladar, Ugarsko namjesničko vijeće i Ugarski sabor, da bi od 1873. pitanje o njihovom društvenom i pravnom položaju bilo pod djelokrugom Hrvatskog sabora. Trajnije naseljavanje Židova i prve židovske zajednice u Hrvatskoj mogu se pratiti nakon 1783. godine i donošenja tolerancijskog patenta Josipa II. Od 1783. pa sve do 1848. Židovi su se postepeno nastanjivali u svim hrvatskim i slavonskim županijama, gradovima, trgovištima i selima, dok im je na prostor Vojne krajine naseljavanje bilo zabranjeno, osim u Zemunu, sve do 1868. godine. U početku doseljavanje Židova u gradove bilo je regulirano posebnim dozvolama, a od 1840. dozvoljen im je boravak u gradovima bez ikakvih prepreka, osim u rudarskim naseljima. Iako je naseljavanje Židova teklo sporo, bilo je kontinuirano i iz godine uz godinu bilježi se povećanje broja prisutnog židovskog stanovništva, što je dovelo do nastanka prvih židovskih općina (varaždinske, zagrebačke, vukovarske). Na početku 19. stoljeća Židovi su u većem broju naseljavali sela, nego li gradove, da bi se to promijenilo nakon 1850., kada Židovi prelaze u grad, stvaraju organizirane židovske općine s popratnim institucijama te se tada smanjuje njihov broj na selu. Židovi koji su se doseljavali u Hrvatsku i Slavoniju su u većini slučajeva po porijeklu aškenaški Židovi i uglavnom su bili iz susjednih ugarskih županija (Baranya, Somogy, Zala, Vas Sopron), dok je manjina dolazila iz udaljenih predjela: Češke, Moravske, Austrije i Galicije. Svakidašnji, kao i vjerski život pripadnika židovskih zajednica u Hrvatskoj i Slavoniji, sve do 1873. godine, sličan je postojećim židovskim zajednicama u Ugarskoj zbog međusobnih jakih političkih, državnih, vjerskih i kulturnih veza. Do 1840. vjerski život židovskih zajednica u Hrvatskoj i Slavoniji bio je vrlo tradicionalan, a od 1840. pod utjecajem prosvjetiteljskog pokreta Haskale i niza sukoba oko bogoštovlja, u većini židovskih zajednica reformiran i moderan. Revolucija 1848./1849. nije donijela promjenu stanja u položaju Židova u Monarhiji, ali ni u Hrvatskoj. Reakcije hrvatskog stanovništva tijekom revolucije, oblikovale su se pod utjecajem mađarskog i hrvatskog javnog mnijenja i bile su slične s reakcijama u ostalom dijelu Habsburške Monarhije. U pojedinim gradovima u Ugarskoj, ali i u Hrvatskoj došlo je do protužidovskih izgreda i zahtijevanja da se istjeraju Židovi, ali zbog intervencije vlasti do protjerivanja nije došlo. Manji dio liberalnih krugova zagovarao je emancipaciju, a konzervativni su se protivili, no u osnovi ni jednoj ni drugoj strani Židovi nisu bili prioritet. Pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća uslijedio je znatan val imigracije Židova u hrvatske gradove, a tome su pogodovali liberalniji zakoni, posebice onaj iz 1860. koji je dozvolio Židovima posjedovanje nekretnina i zemljišta, kao i obrtni zakon koji im je dozvolio slobodu obrta. U tom razdoblju Židovi su gospodarski ojačali i od malih trgovaca i obrtnika, postali ugledni poduzetnici koji su sedamdesetih, a ponajviše osamdesetih godina odigrali važnu ulogu u razvoj industrije i poduzetništva u Hrvatskoj i Slavoniji. Od 1850. do 1860. organizirana je većina židovskih općina, počele su se voditi matične knjige, organizirane su konfesionalne škole i na čelo općina postavljeni su ugledni ugarski rabini čije se djelovanje odrazilo na položaj židovskih zajednica unutar hrvatskog društva. Šezdesetih godina 19. stoljeća u Hrvatskoj oživio je kulturni, gospodarski i vjerski život u kojem su sudjelovali istaknuti Židovi. Zbog patenta iz 1860. koji im je omogućio posjedovanje nekretnina, izgrađene su moderne sinagoge koje postaju ukras gradova. Nakon proglašenja građanske ravnopravnosti u Austriji i Ugarskoj 1867. godine, uslijedila je 1873. emancipacija Židova u Hrvatskoj, koja je uzrokovala najveći val useljavanja Židova u Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju. Nestankom svih ekonomskih ograničenja i emancipacijom Židovi su postali dio imućnog građanstva i inteligencije u Hrvatskoj i Slavoniji koji je sve više dolazio do izražaja devedesetih godina.

Židovi; Hrvatska; Ugarska; emancipacija; židovske zajednice

nije evidentirano