hrvatski

Roman i povijest.Granice povijesne poetike

Kao žanr koji utjelovljuje pomak s pokoravanja naslijeđenoj strukturi na dosljednu emancipaciju od nje, za roman se obično drži da obilježava prelazak na europski modernizam. U prvom koraku tu je emancipaciju poduzimao junak s obzirom na romaneskni zaplet, no u drugome koraku preuzeo ju je autor s obzirom na romanesknu tradiciju. Kao rezultat te potonje emnacipacije roman je postupno bio pretvoren u "žanr koji to nije". Pravi predstavnik modernizma, on ustanovljuje kritičku razliku spram svih doznačenih obrazaca i tematskih obveza. Na osnovi toga "svojstvenog nonkonformizma" on stječe neprispodobivu pokretljivost, tj. stalan "manevarski prostor" glede svojeg žanrovskog identiteta. Odbijajući da ga odredi bilo tko drugi ili bilo što drugo, on malo-pomalo promiče sebe u skrivenog gospodara cijele književne povijesti. Iskorijenjujući, premještajući i stavljajući na raspolaganje sve ostale žanrove i diskurze, on im pripisuje odgovarajuće funkcije bilo njegovih nesvjesnih prethodnika, sirovih najava ili dobavljača građe. Čini se, međutim, da takvom suverenom funkcionalnom atribucijom roman nesvojevoljno odražava kapitalističku, kolonijalnu i rasističku pozadinu modernizma. Po teoretičarima kao što su Zygmunt Baumann ili Paul Gillroy proklamirani linearni napredak zapadnog modernizma bio je od početka zasnovan na nemilosrdnom trendu iskorijenjivanja, deteritorijalizacije i stavljanja na raspolaganje nezapadnih ljudskih pričuva. Koja god da se "drugost" oduprla primjeni na tako "funkcionalan" način, bila je pretvorena u čudovišni, neljudski preostatak ljudskog napretka. U takvom kontekstu nemoguće je previdjeti da se, primjerice, za Bahtinov glasoviti polifonijski roman ispostavlja kako je slično hranjen razvlaštenim diskurzima zbog čega se njegovo navodno raznorječje pretvara u hegemoniju dočim jednaka prava njegovih raznolikih glasova završavaju u čistoj utopiji. Teško je očekivati stvaran dijalog slobodnih glasova tamo gdje "ispražnjeno središte autorske perspektive" (A. Banfield) potajice zadržava zadnju riječ. Taj konstitutivno "uskraćeni gospodar" - znakovito analogan "praznome mjestu moći" (C. Lefort) u zapadnom modelu liberalne demokracije sam ne treba sudjelovati u dijalogu stoga jer postavlja njegovo pravilo. Zbog tako povlaštena položaja simbolička mreža uloga, odgovornosti i konvencija ne čini uvjet njegove egzistencije za razliku od egzistencije onih koje on "upošljava". Razmotri li se pozorno ta prečesto zanemarena pozadina romana i modernizma, kao što je to učinilo niz postkolonijalnih teoretičara, moglo bi se postaviti pitanje nije li možda i sam i egzistencijski model povijesti koji podupire povijesnu poetiku, analogno romanu, prešutno shvaćen kao "žanr koji to nije". Ako je tome doista tako, kao što se najvećim dijelom doima da jest, onda bi se moglo pokazati preporučljivim razotkrivanje specifične žanrovske pozadine povijesti i povijesne poetike, jer su obje obilježen jednkao dvosmislenim modernističkim naslijeđem kao i sam žanr romana.

roman, povijest

nije evidentirano