hrvatski

Istraživanje konkurentne sposobnosti i strateške djelotvornosti hrvatskih poslovnih banaka

Aktualno stanje hrvatskog bankarstva na završetku procesa pretvorbe vlasništva i početku uključivanja u globalne bankarske tokove izgleda ovako. Broj banaka u neovisnoj Hrvatskoj je drastično porastao. U 1996. godini registrirano je još 6 novih banake te se tako broj banaka u Hrvatskoj na kraju 1996. godine, zajedno sa HBOR-om popeo na ukupno 60. Dodavši tome još i tri nove banke registrirane u 1997. godini postavlja se pitanje da li imamo previše banaka u usporedbi sa sličnim ekonomijama u tranziciji? Za očekivati je da se kvantiteta kroz viši stupanj konkurencije odrazi i na kvalitetnom polju kroz bolju i bržu kvalitetu usluga, jeftiniju cijenu kapitala, širenjem kreditne ponude i uvođenjem novih oblika usluga. Međutim kod nas je situacija nešto drugačija. Većina hrvatskih banaka još uvijek uživa blagodati visoke cijene novca u Hrvatskoj. Doduše extremno visoke kamatne stope počele su poprimati realne okvire ali je razlika između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa u nas još uvijek nekoliko puta veća nego u razvijenim zemljama. Glavni uzrok tome je neracionalno organizirano poslovanje uz visoke troškove. Upravo se u previsokim troškovima bankarskog poslovanja i krije glavni razlog nedovoljne efikasnosti banaka. Tome doprinose također i naslijeđeni činitelji kao što su: zaostala tehnologija, niska obrazovanost i motiviranost zaposlenih te nekvalitetan portfelj financijskih proizvoda. Upravo nam to govori da hrvatskom bankarstvu nakon procesa sanacije, koji je završen ili se još uvijek provodi u četiri od pet najvećih poslovnih banaka, predstoji proces daljnjeg restruktuiranja jer je to jedini put za brzo uključivanje hrvatskog bankarstva u globalne tokove. Tome će još više doprinjeti ulaz inozemnih banaka na hrvatsko tržište koji je u 1996. i 1997. godini poprimio znatniji oblik. Od 6 novoregistriranih banaka u 1996. godini uz dvije domaće registrirano je čak četiri nove inozemne banke. Uz već prije registrirane banke sa većinskim inozemnim kapitalom i nekoliko predstavništava stranih banaka, te uz najavljena preuzimanja nekoliko manjih hrvatskih banaka od strane poznatih europskih bankarskih imena strani je kapital i u hrvatskom gospodarstvu počeo zauzimati značajniju ulogu. To nam jasno pokazuje da je promjena struktura hrvatskog bankarstva počela u svom razvojnom procesu slijediti put tranzicije kojeg su već prošle neke razvijenije zemlje. Unatoč velikom broju banaka koncentracija u bankarskom sektoru još je uvijek velika. Dvije najveće banke kontrolirale su u 1996. godini više od 50% ukupne aktive, a prvih deset banaka čak oko 80% ukupne aktive svih poslovnih banaka. Ovakva oligopolistička struktura nije dobra za hrvatsko gospodarstvo. Štoviše, još se više produbljuje jaz između male grupe velikih banaka i velike grupe malih banaka. Niska kapitalna osnova malih banaka, od kojih znatan broj čak niti ne zadovoljava obvezni cenzus u pogledu veličine kapitala, uz već spomenuti mali opseg poslovanja i visoke troškove u situaciji visokog rizika njihov položaj spram nadolazeće inozemne konkurencije. Upravo je iz tih razloga pored neminovne racionalizacije i modernizacije poslovanja kao slijedeći korak očekuje i njihovo udruživanje te okrupnjavanje kapitala. U situaciji visokih kamatnih stopa, koju su proizvele velike banke kao posljedicu svoje neefikasnosti, male su banke iskoristile svoju priliku, te uz visok stupanj efikasnosti svojeg relativno malog broja zaposlenih, u pravilo ostvaruju dobre poslovne rezultate. Neopterečene starim kreditima ili prevelikim brojem nedovoljno stručnog osoblja unatoč svome relativno malom kapitalu ostvaruju visoke dobiti. Gledajući samo kvantitativne pokazatelje uspješnosti poslovanja (kapital, aktiva, UP...) dobri rezultati malih banaka neće se moći uoćiti. Tek kad u analizu stavimo kvalitativne pokazatelje kao što su omjeri dobiti sa kapitalom ili brojem zaposlenih te u nojvije vrijeme i odnos dodane vrijednosti i intelektualnog potencijala zaposlenih (kod ukupnih izdataka za plaće zaposlenih) dobiva se jasnija slika iza koje se skriva razlog postojanja tako velikog broja novih malih banaka u Hrvatskoj. Koristeći nerealno visoke marže između aktivne i pasivne kamate male će banke i dalje dobro živjeti sve dok ih konkurencija ne prisili na promjenu ponašanja. Tek kad velike banke počnu mijenjati svoje ponašanje to će se odraziti i na male banke. Ulaskom inozemnih banaka i zaoštravanjem konkurencije ubrzo će tu morati doći do brzih promjena te će samo najkvalitetniji moći preživjeti to čišćenje. Stoga je za očekivati mnoge potrese na hrvatskom bankarskom tržištu putem preuzimanja ili spajanja banaka. Gledajući s optimističnije strane može se očekivati daljnji porast povjerenja u hrvatske banke, kako domaćih štediša čiji su depoziti u hrvatskim bankama u stalnom porastu, tako i porast povjerenja inozemnih poslovnih partnera koji ne inzistiraju više na državnim garancijama već prihvaćaju i garanciju vodećih hrvatskih banaka. Vodeća u tome svakako je Zagrebačka banka koja je pored osiguranog visokog kreditnog rejtinga postigla i kotiaciju dionica na Londonskoj burzi (“listing” on London Stock Exchange) vrijednosnih papira što predstavlja prvu kotiaciju na toj burzi jedne banke iz zemalja u tranziciji. Aktivna politika Narodne banke Hrvatske putem smanjenja stope obvezatne rezerve i plasmanom blagajničkih zapisa dovela je do alokacije primarnog novca i smanjenja kamatne stope. Pojačanim nadzorom i kontrolom boniteta NBH zauzela je svoje odgovarajuće mjesto kao središnja banka sa kontrolnom funkcijom nad poslovnim bankama kao prioritetnom i stalnom zadaću. Parametri kontrole poslovanja banaka posve su usklađeni sa suvremenim svjetskim bankarskim standardima. Jačanje kontrole funkcije NBH te daljnje pojačanje konkurencije dovest će do daljnjeg povećanja njihovog kapitala i osiguranja kapitala za eventualne gubitke. Ovaj magistarski rad zamišljen je kao jedan kvalitativni osvrt na hrvatsko bakarsko poslovanje. Magistarski rad okvirno je podijeljen na tri dijela koja se međusobno nadovezuju i nadopunjuju. U prvom dijelu proučava se hrvatsko bankarstvo u cjelini uz primjenu pokazatelja koncentracije industrije. U drugom, središnjem dijelu ovoga rada ističe se uloga znanja zaposlenih i njihovog potencijala u stvaranju dodane vrijednosti kao krajnjeg cilja uspješnog poslovanja. Pri tome pokušava se pomoću novih pokazatelja uspješnosti poslovanja utvrditi uloga zaposlenih i njihovog znanja i iskustva u poslovnim rezultatima banaka. U trećem dijelu proučava se uloga organizacijske strukture tj. managementa u efikasnosti poslovanja hrvatskih banaka. Pokušaj međunarodne usporedbe sa susjednim nam srednjoevropskim zemljama pokušaj je smještanja hrvatskog bankarstva u realne međunarodne okvire što bi nam trebalo dati jasniju sliku aktualnog stanja te smjernice budućih kretanja kako pojedinih poslovih banaka, tako i ukupne industrije u cjelini. Pokušaj rangiranja hrvatskih poslovnih banaka nije zamišljen kao preferiranje banaka koje trenutno zauzimaju vodeća mjesta (što već sutra više nemora biti tako) ili kao diskreditacija niže rangiranih banaka, već kao ukaz na njihove pozitivne komparativne prednosti (ili nedostatke) sa ciljem njihovog održanja ili otklanjanja.

strategija; efikasnost; industrijska koncentracija; strateško pozicioniranje; dodana vrijednost; intelektualni kapital

nije evidentirano