hrvatski

Folklorni amaterizam u Hrvatskoj: stanje i potrebe

Stvaranje samostalne države i Domovinski rat snažno su utjecali na razvoj i djelovanje ukupnog pa tako i folklorno plesnog amaterizma. Početkom devedesetih godina u uzavreloj atmosferi revizije svih mogućih institucija u najvećem je dijelu zemlje napušten sustav institucionalnog organiziranja amatera (Savezi KUD-ova, Zajednice KUD-ova i druge slične asocijacije), a kao državna krovna institucija rasformiran je i Kulturno-prosvjetni sabor. Rat je pak na slobodnim područjima prepolovio ovu djelatnost, a na okupiranim je praktički uništio. Od završetka rata i mirne reintegracije do danas ova se djelatnost u kvantitativnom smislu potpuno oporavila i dostigla prijeratne razmjere, dok u kvalitativnom pogledu postoje određeni problemi. Scenska prezentacija i nadalje je prisutna kao isključiv oblik bavljenja folklornim plesom u Hrvata, jednako kao i podjela na tzv. izvorne i koreografirane skupine. Uočava se tendencija približavanja ovih dvaju oblika. Izvorne ili seljačke skupine unose u scenske prikaze svojih tradicija sve više elemenata organizacije plesnih i glazbenih primjera u pitke cjeline, često i sa znatnijim intervencijama. Primjetna je i sve jače izražena želja za prakticiranjem plesova šireg zavičaja, a potom i drugih krajeva i regija. Koreografi pak, odnosno točnije rečeno obrađivači, sve su suzdržaniji u primjeni umjetničkih sloboda u povezivanju i interpretaciji plesnog materijala i kreću se u umjetno suženim okvirima tzv. ?zagrebačke škole? scenskog predstavljanja folklora. Prevladavaju slični ili jedni te isti koreografski obrasci, a prisutno je i nekritično preuzimanje i ?posuđivanje? viđenih i poznatih autorskih koreografskih rješenja. Nije zadovoljavajuća niti prosječna izvedbena razina, odnosno nije sukladna sve većim zahtjevima današnje inozemne i domaće publike i u tom su smislu naše folklorne skupine sve manje konkurentne. Postojeći folklorni seminari i škole folklora programski su orijentirani najvećim dijelom prema učenju plesnih primjera, povijesti plesa, plesnom pismu, nošnji i glazbi, a stjecanju osnovnih plesnih vještina, metodologiji rada s plesačima, postavi tijela, fizičkoj pripremi i prevenciji ozljeda i sl. praktički se ne poklanja nikakva ili sasvim nedovoljna pozornost. Posljedica je sve niža razina plesne vještine (tehnike), a uz spomenuto nedostatno obrazovanje, mogući su razlozi prenošenje akcenta s plesa na vokalnu i likovnu komponentu (nošnju) i sve kraće vrijeme plesne aktivnosti pojedinog plesača. Nedostatna plesna vještina i nerazvijene vokalne sposobnosti još su uočljivije u izvornih skupina i opasno se približavaju diletantizmu.

folklorni amaterizam; Hrvatska

nije evidentirano