hrvatski

Neka pitanja ranog neolitika istočnog Jadrana

Premda je zbog velikog kronološkog prioriteta koji početak neolitika na području Bliskog istoka ima u odnosu na europski kontinent već odavno posve jasno i podrijetlo inicijalnih spoznaja i početnih procesa vezanih za temeljne neolitičke inovacije, nova morfološka i molekularno-genetička istraživanja posve su suzila i prostor za daljnje rasprave o mogućem podrijetlu nekih od temeljnih osnova produktivne privrede i na europskom prostoru. Međutim, unatoč neupitnom značenju koje molekularno-genetička istraživanja imaju u suvremenim pristupima ovoj problematici, njihovu ulogu ipak ne treba precjenjivati i pridavati im vrijednost ekskluzivnog arbitra i univerzalnog tumača razvojnih procesa koji se odvijaju tijekom rane prapovijesti, jednostavno zbog toga što ti procesi nisu ni jednoznačni ni pravocrtni nego se na različitim razinama iskazuju i u posve različitim oblicima, uključujući i one usporedne i međusobno neovisne. U tom kontekstu, razumije se, pitanje osnovnog izvora temeljnih grana neolitičke privrede ostaje neprijeporno, a rasprava se koncentrira na pitanja modela njihova uvođenja na drugim područjima, mehanizme kojima je taj proces proveden i pravce (ili pravac) kojima je ostvaren. Sva pitanja vezana uz početak neolitika na europskom prostoru u cjelini u istom se obliku prenose i na problematiku ranog neolitika na užim prostornim razinama, a u ovome slučaju na područje istočnog Jadrana, pa je pri njihovom rješavanju prijeko potrebna i konvergentnost metodoloških polazišta. Dosad iznesena mišljenja o toj problematici na području istočnog Jadrana uglavnom slijede teze postavljene u šire koncipiranim teorijskim modelima. Premda i ti teorijski modeli imaju svoju evoluciju, zbog čega se čak i srodna mišljenja o modelima i mehanizmima uvođenja produktivnih oblika privrede i drugih s njima povezanih pojava obuhvaćenih pojmom &laquo ; neolitički paket&raquo ; na jadransko područje u nijansama razlikuju, ipak ih je moguće svrstati samo u dvije, posve polarizirane skupine. Prvoj skupinu pripadaju ona mišljenja koja zagovaraju autohtono podrijetlo, odnosno procese koji se odvijaju unutar lokalnih zajednica, dok drugoj pripadaju ona mišljenja koja preferiraju dominantnu ulogu migracijske komponente. Svoje mišljenje o tim pitanjima, odnosno o dominantnoj ulozi autohtonog supstrata, iznio sam posve jasno već na početku ove monografije. Prva skupina mišljenja, odnosno autora koji ju zastupaju, svoje argumente nalazi u sljedećem: – mezolitičkim populacijama čija je prisutnost dokazana na relativno značajnom broju nalazišta ; – stratigrafskim podacima koji pokazuju izravan slijed mezolitičkih i ranoneolitičkih slojeva ; – izraženim mezolitičkim tradicijama u litičkoj industriji koja pripada ranoneolitičkim kontekstima ; – izraženoj srodnosti, a često i posvemašnjoj podudarnosti u karakteru privrede i privrednih strategija mezolitičkih i ranoneolitičkih zajednica ; – sličnostima, a često i podudarnostima u naseobinskim aspektima mezolitičkih i ranoneolitičkih zajednica. Kao što se iz prethodnog izlaganja moglo posve jasno vidjeti, svi navedeni argumenti pripadaju relativno opipljivim materijalnim činjenicama, što znači da se i krajnja hipoteza kreće u okvirima objektivno mogućih rješenja. Nasuprot tomu, druga skupina mišljenja oslanja se na sljedeće: – pretpostavku da uvođenje produktivne privrede neizostavno podrazumijeva i kretanje njezinih nositelja, odnosno različite oblike kretanja manjih ili većih društvenih zajednica, što se najčešće poistovječuje s njihovim doseljavanjem i na područje istočnog Jadrana ; – hipotetičke pravce i načine kretanja doseljeničkih zajednica i to najčešće pomorskim putovima ; – vremenske razlike između pojedinih nalazišta ili slojeva dobivene radiokarbonskim mjerenjima. Osim navedenih pretpostavki, ta skupina mišljenja nema drugih argumenata, a kako i svako od pojedinačnih polazišta, uključujući i kombinacije s radiokarbonskim datumima, ima posve hipotetičan karakter, posve je jasno da ni krajnja hipoteza nije proizašla iz pouzdanijih materijalnih činjenica nego iz niza pojedinačnih spekulacija. U vezi s takvim polazištima bitno je na umu imati i sljedeće: Prvo. Posve je jasno da širenje svih oblika ideja, znanja i materijalnih dobara neizbježno uključuje i međusobne populacijske kontakte koji opet, sami po sebi, podrazumijevaju i različite oblike njihova kretanja na užim ili širim prostorinim razinama, pri čemu pripadnost istim „ civilizacijskim“ razinama nije uvjet sine qua non za uspostavljanje kontakta. S druge strane, činjenica je da takva kretanja nisu nikada jednosmjerna, nego naprotiv višesmjerna, niti su ograničena isključivo na kretanje razvojno i kulturno superiornijih zajednica s njihovom neizbježnom ekspanzijom na područja onih inferiornijih. U dodire populacijskih skupina koje pripadaju različitim kulturološkim ambijentima i nejednakim „ civilizacijskim“ razinama, a koje nisu morale inicirati superiornije nego inferiornije zajednice, mogu spadati npr. pohodi lovačkih skupina koji nisu ograničeni samo na najuža naseobinska okruženja, potraga za litičkim sirovinama ili nekim drugim vrstama dobara i sl. Naravno, posve je jasno da kontakti koji su možda uspostavljeni na taj način nikako ne podrazumijevaju populacijska premještanja, ali široko otvaraju mogućnosti stjecanja različitih informacija i elementarnih znanja o vrijednostima i materijalnim dobrima svojstvenih kulturno razvijenijim sredinama. Isto tako, različite vrste dodira mogle su inicirati i razvojno superiornije zajednice, ali ni to nikako ne podrazumijeva i njihovu neizostavnu prostornu ekspanziju. Napokon, čak i uz posve afirmativan pristup pretpostavci o migracijama kao najvažnijem obliku širenja znanja i materijalnih dobara, posve otvorena ostaju vrlo važna pitanja kao što su: demografski potencijali na područjima s kojih se migracija pokreće ; realni motivi i razlozi koji migraciju iniciraju ; ekonomski potencijali koji ju podržavaju tijekom njezina trajanja ; sredstava, odnosno transportni potencijali koji migraciju omogućuju ; ekonomski potencijali koji omogućuju stabiliziranje migracijskih skupina na imigracijskim područjima, itd. Niti na jedno od tih pitanja još nije ponuđen zadovoljavajući odgovor, što je posve razumljivo, jer nijedno od njih i nije posve zaseban problem koji je moguće promatrati izolirano od ostalih. Štoviše, riječ je o čitavom kompleksu vrlo složenih i međusobno povezanih pitanja koja zahtijevaju cjelovita i konzistenta, a ne samo parcijalna rješenja. Drugo. Kao oblik prenošenja znanja, ideja i dobara migracije nije moguće promatrati odvojeno od kulturnih, ekonomskih, socijalnih i povijesnih konteksta kojima pripadaju, što znači da svaka takva imigracijska zajednica mora zadržati dobar dio tipičnih kulturoloških vrijednosti sredine iz koje potječe, a koje ju u novom kulturom okruženju čine lako prepoznatljivom pojavom. Činjenica je, međutim, da na području istočnog Jadrana materijalnih dokaza koji bi to potvrdili uopće nema, jer nije otkriveno nijedno ranoneolitičko nalazište u čijoj je kulturoj slici moguće utvrditi dominaciju tehnoloških, tipoloških, stilskih ili nekih drugih pojava svojstvenih nekom drugom području i drukčijem kulturnom ambijentu. Svojedobi pokušaj povezivanja monokromne keramike iz Škarinog samograda s nalazištima na području Albanije (Sidari) propao je već zbog jednostavne činjenice što nije imao nikakva oslonca u stvarnoj stratigrafiji i kulturnoj slici toga nalazišta. S druge strane, posve je jasno da posvemašnju odsutnost takvih pojava nije moguće opravdati samo aluzijama na skupine pustolova koji su, unatoč tome što su se svjesno odrekli tehničkih znanja svojih sredina ili s njima uopće nisu ni raspolagali, ipak krenuli u širenje neolitičkih inovacija, jer osim što je proturječan sam sebi takav pristup ima više karakter bajkovitih domišljanja nego ozbiljnih znanstvenih promišljanja. Naravno, činjenica je da postoji više pojedinačnih nalaza koji zasigurno nisu izvorno vezani za područje istočnog Jadrana, kao što su nalazi opsidijana, kampinijenska sjekira iz Markove špilje, &laquo ; ear-plugs&raquo ; (&laquo ; Ohrenpflöck&raquo ; ) iz Vrbice, sjekire od jadeita iz Ražanca, pa i pokoji ulomak keramike, ali oni ni svojim ukupnim brojem, a ni svojim značenjem u kontekstima u kojima su otkriveni, niti ilustriraju niti dokazuju prisutnosti imigracijskih populacija, nego su posve očigledna posljedica i izraz različitih oblika kontakta do kojih je dolazilo među neolitičkim zajednicama. Nema nikakve dvojbe da je najveći broj takvih kontakta bio motiviran razlozima ekonomske naravi, a izbor i &laquo ; ponuda&raquo ; dobara temeljni kriterij za njihovo uspostavljanje i održavanje, pri čemu njihovi pokretači nisu morale biti kulturno superiornije zajednice. Štoviše, po naravi stvari, zbog potrebe stjecanja onih dobara koja su nadilazila njihova tehničko-tehnološka znanja i produkcijske mogućnosti, za uspostavljanje takvih kontakta više su bile zainteresirane one inferiornije. Hipotetički pravci kretanja imigracijskih skupina, odnosno useljavanja na prostor istočnog Jadrana, uključuju pretpostavke o dva takva pravca: transjadranskom s preseljavanjem zajednica sa suprotne jadranske obale, ili uzdužnom jadranskom pravcu s doseljavanjem zajednica s juga Balkanskog poluotoka. Naravno, u nedostatku drugih ideja te mogućnosti djeluje prilično primamljivo. Međutim, čak ako i ostavimo sasvim po strani ranije spomenute probleme vezane uz potrebitu veću ili manju podudarnosti u kulturnoj slici koja bi potvrđivala doseljavanje novih stanovnika, oba pretpostavljena pravca useljavanja suočena su s čitavim nizom drugih i vrlo ozbiljnih problema na koje, također, još nitko nije ponudio nikakav konkretan odgovor, kao što su: maritimna svojstva i kapacitet plovila za prijevoz većeg broja ljudi i svih vrsta dobara prijeko potrebitih ne samo za uspješnost migracije nego i pukog preživljavanja imigranata ; učestalost plovidbe na velikim distancama s obzirom na pravila navigacije i meteorološke uvjete u novom okruženju ; psihološka ograničenja povezana s neizvjesnošću i nesigurnošću samog putovanja, te nepoznavanjem ishoda prethodnih pothvata ; posvemašnje nepoznavanje novog ambijenta i njegovih svojstava i sl. Ipak, u tom kontekstu osnovni i najveći problem ostaje pitanje samih plovila i njihovih kapaciteta. U posvemašnjem nedostatku bilo kakvih konkretnijih podataka u tom smislu, taj problem nije moguće rješavati samo olako izrečenim tvrdnjama da su &laquo ; (neki) ljudi&raquo ; – što će reći brodari-prijevoznici – &laquo ; u ranom neolitiku posjedovali znanja i tehnologije&raquo ; – što će reći transportne brodove – &laquo ; koji su im omogućivali brzo prebacivanje dobara, ideja i drugih ljudi širokim prostranstvima otvorenog mora.&raquo ; Naravno, posve je sigurno da su kontakti između zajednica na jadranskom području postojali, jednako uzdužjadranski i transjadranski. To je potvrđeno nalazima s obadvije strane Jadrana, od kojih sam neke već spomenuo. Međutim, problem nije u postojanju kontakata i nalaza koji ih ilustriraju, nego u procjeni njihove učestalosti, intenziteta i karaktera, a taj problem nije moguće rješavati samo na razini romantičarskih pretpostavki o pustolovnoj motiviranosti pojedinaca i njihovoj spremnosti na neizvjesno, nego u kontekstu relevantnih činjenica, uzimajući u obzir sva objektivna ograničenja povezana s mogućnostima provedbe tako zamišljenih plovidbi &laquo ; širokim prostranstvima otvorenog mora&raquo ; . Na temelju danas poznatih činjenica, o velikoj učestalosti plovidbe Jadranom tijekom ranog neolitika nije moguće govoriti. Sasvim je sigurno da to ne mogu dokazati ona (4) četiri ulomka impresso keramike s Palagruže, čije su hridi, zajedno s pustim i bezvodnim otočićem Sušcem, katkada doista mogle imati vrijednost orijentira, pa i odmorišta, u rijetkim transjadranskim odisejama, ali još u većoj mjeri vrijednost pribježišta &laquo ; brodolomaca&raquo ; ili skloništa svih onih kojima je to bio jedini izbor u pukom preživljavanju i iščekivanju mirnog mora i povoljnih uvjeta za daljnju plovidbu. Isto tako, nikakvih materijalnih dokaza nema ni za pretpostavku o intenzivnom prometu uzduž istočnog Jadrana. Obalna nalazišta koja je svim prirodno očekivati na pretpostavljenoj liniji plovidbe uz obalu iznimno su rijetka, dok ona koja bi potvrdila postojanje imigracijskih skupina uopće nisu poznata. S druge strane, mogućnost da su tako doseljene skupine odmah prodirale u zaobalnu unutrašnjost izgleda krajnje nevjerojatna, jer je nezamislivo da bi se u posve nepoznatom ambijentu mogle tako lako i jednostavno snalaziti. Prema tome, pretpostavke o intenzivnom pomorskom prometu i ratarima-istraživačima koji otkrivaju i koloniziraju nova područja, a potom i brojnim kasnijim useljenicima, nema nikakvih uporišta i ne nadilaze vrijednost čistih spekulacija. Još je manje vjerojatna pretpostavka o useljenicima stočarima koji su umjesto puno prirodnijih kopnenih mogućnosti svoje koze/ovce radije prevozili pomorskim plovilima, čak i po cijenu gubitka imovine ili &laquo ; brodoloma&raquo ; . Uostalom, na tragu onog pitanja koje je M. Louis Séfériad&egrave ; s postavio u vezi s motivima koji pokreću migracije, osobno bih volio znati odgovor na druga dva slična pitanja: kakav je mogao biti odnos između imigranata i domaćeg stanovništva i što se nakon toga dogodilo s autohtonim mezolitičkim zajednicama? Razumije se, u odgovoru na ta pitanja nisu prihvatljiva nikakva domišljanja nego samo argumentirana objašnjena potkrijepljena materijalnim činjenicama. U literaturi koja se bavi ovom problematikom postoji različiti teorijski modeli premještanja stanovništva. Međutim, neki od njih, kao što su npr. postupno demogafsko širenje na nova područja (Demic diffusion), preseljavanje čitavih zajednica iz starih u nova područja (Folk migrations), ili selektivna kolonizacija (Lapfrog colonisation), na jadranskom području nemaju uporišta u materijalnim činjenicama o čemu sam već govorio, dok su drugi, kao što je npr. model osvajanja i zaposjedanja tuđih prostora (Elite dominance), posve neprimjereni vremenu o kojemu je riječ. U tom je kontekstu puno bliže realitetima onaj pristup koji međusobne kontakte neolitičkih zajednica promatra na razini njihovih interaktivnih odnosa motiviranih vrlo širokim spektrom mogućih razloga, a koji sami po sebi pružaju posve realnu osnovu ne samo za transfer materijalnih dobara nego i za transfer svih oblika znanja i ideja. Takav je pristup posve kompatibilan i s osnovnom idejom M. Louisa Séfériad&egrave ; sa o zamršenosti čitavog procesa čiji tijek nije moguće sagledavati kroz univerzalne stereotipe i paradigme, jer ga ne karakterizira opća podudarnost nego individualiziranost od jednog do drugog područja. Taj je pristup vrlo blizak i mom osobnom razumijevanju procesa neolitizacije na istočnom Jadranu, odnosno prethodno istaknutoj ulozi autohtonog mezolitičkog supstrata koji je po mojem mišljenju osnovni demografski nositelj svih razvojnih procesa tijekom neolitika. Naravno, to nikako ne podrazumijeva zatvorenost i posvemašnju razvojnu autonomnost lokalnih zajednica nego samo njihovo vrlo aktivno sudjelovanje u svim procesima upoznavanja, prihvaćanja i afirmiranja neolitičkih inovacija u onom opsegu koji je primjeren lokalnim i regionalnim ambijentima, a razlike koje su u stupnju i opsegu njihove afirmacije vidljive među pojedinim nalazištima, nisu ništa drugo nego izraz ambijentalnih posebnosti onih jadranskih regija kojima ta nalazišta pripadaju. Osim toga, marginaliziranje starosjedilačkog stanovništva ili njegovo posvemašnje isključivanje kao aktivnog sudionika u procesima koji se odvijaju na njegovom teritoriju nema ni teorijsko ni empirijsko utemeljenje, jer takav model odnosa domaćih i stranih populacija u povijesti uopće nije poznat. Razumije se, pridavanjem značajnije uloge autohtonim istočnojadranskim zajednicama u upoznavanju, prihvaćanju, afirmiranju i širenju neolitičkih inovacija nije isključena ni mogućnost stanovitih populacijskih kolebanja i pregrupiranja uvjetovanih unutarnjom razvojnom dinamikom pojedinih društvenih zajednica, koja su mogla posredno utjecati i na njihove opće prostorne odnose i prouzročiti izravnije populacijske kontakte, a time omogućiti izravan ili neizravan transfer kulturoloških i drugih standarda s jednog na drugo područje i iz jedne u drugu društvenu zajednicu. U tom su kontekstu mogući i bliski teritorijalni dodiri, pa čak i djelomična teritorijalna preklapanja, ali to još uvijek ne znači ni demografsku ekspanziju (Demic diffusion), ni preseljavanje čitavih zajednica iz starih u nova područja (Folk migrations), a ni selektivnu kolonizaciju (Lapfrog colonisation). Takvim tipovima odnosa, iz kojih između ostalog proizlaze i mogućnosti preuzimanja inovacija u privredi, vrlo su bliski sadržaji drugih pojmova kao što su kulturni utjecaji, akulturacija i sl., a kao modeli njihova ostvarivanja mogu se prihvatiti uvjetna i prostorno posve ograničena infiltracija (Infiltration), te individualne veze ili veze između manjih skupina različitih zajednica (Individual frontier mobility). S druge strane, uporabom pojmova i definicija za karakteriziranje tog tipa odnosa, kao što su: &laquo ; domestikati u mezolitičkom kontekstu&raquo ; , &laquo ; keramika u mezolitičkom kontekstu&raquo ; i sl., stvara se pogrešan dojam da su na istočnom Jadranu posve jasno definirane tipično mezolitička i tipično neolitička privreda i da u njihovoj distinkciji nema nikakvih poteškoća. Činjenica je, međutim, da takvu distinkciju u mnogim slučajevima uopće nije moguće provesti, pa bi u kontekstu predloženih rješenja bilo vrlo zanimljivo čuti objašnjenje zbog čega je privreda npr. u Crvenoj stijeni II tipična za neolitik od privrede Crvene stijene III, ili zbog čega je privreda u Zelenoj pećini III bliža neolitiku od privrede Crvene stijene III itd. Te poteškoće nisu karakteristične samo za rani neolitik, nego u pojedinim dijelovima istočnog Jadrana vrijede za neolitik u cjelini, pa i mlađa razdoblja prapovijesti. S obzirom na to, posve je jasno da ni razvojnim procesima koji se na području istočnog Jadrana odvijaju tijekom svih vremenskih i razvojnih stupnjeva neolitika nije moguće pristupati jednostrano niti ih je moguće objašnjavati kroz pojednostavljene interpretacije koje stvaraju posve iskrivljenu sliku razvoja, pogotovo onda kada su ponuđena rješenja utemeljena dijelom i na netočnim ili sumnjivim podatcima, a kojima se samo zbog stalnog ponavljanja i nekritičkog preuzimanja pridaje vrijednost aksioma. U tom sam smislu posve sklon prihvatiti opservacije kojima je svoju diskusiju o procesu neolitizacije u Europi ne tako davno zaključio L. Séfériad&egrave ; s, pa su mi u tom kontekstu i puno bliže odmjerenije interpretacije razvojnih procesa na lokalnim ili užim regionalnim razinama koje su utemeljene na minucioznim analizama i čvrstim argumentima, nego široko obuhvatni teorijski modeli koji su, s obzirom na objektivne mogućnosti koje u tom smislu postoje na području istočnog Jadrana, u ovome trenutku ipak preuzetni.

rani neolitik; neolitizacija; stratigrafija; kronologija; istočni Jadran; Dalmacija; Hercegovina

nije evidentirano