hrvatski

Pripovjedna proza u hrvatskoj i makedonskoj srednjovjekovnoj književnosti

U članku se upućuje u poetičku razlikovnost tekstova koji su nastajali nakon razdoblja srednjega vijeka na područje sjevernoga Jadrana, a razlikuju se od ostaloga dijela nacionalnoga korpusa. Riječ je uglavnom o manjim (otočnim) sredinama, gdje će u sklopu prepisivačkih i zapisivačkih djelatnosti pojedinaca, najčešće pripadnika crkvenih redova ili bratovština, ovakva vrsta literature od XV. a posebice u 16. stoljeću postojati usporedo s renesansnim literarnim korpusom i znači kontinuiranje srednjovjekovne književne tradicije. Taj se korpus tekstova dovodi u vezu s makedonskom srednjovjekovnom književnošću, uz upućivanje na različite periodizacijske pretpostavke. Tipološka paradigma u obje književnosti, hrvatskoj i makedonskoj, okvirno se prikazuje s obzirom na: medij unutar kojega se ostvaruju, mjesto nastanka i način na koji funkcioniraju unutar pojedinoga sistema te se izvodi tematska, strukturna i funkcionalna klasifikacija. Kao primjer za preinaku makrožanrovskim struktura navode se srednjovjekovni zbornici kao svojevrsni 'žanrovski ansambli' - mješoviti tip zbornika, koji objedinjuju raznovrsne žanrovske transformacije načelno 'istoga' pripovjednoga prototipa koji se realizira u prozi i u stihu. Zaključuje se o intertekstualnoj potenciji srednjovjekovne pripovjedne proze bilo hrvatske ili makedonske, te o mogućnosti razvitka teksta od jednoobrazne matrice do žanrovski vrlo izdiferenciranih tvorevina.

hrvatska književnost; makedonska književnost; srednjovjekovna književnost; pripovjedna proza; srednjovjekovni zbornici; žanr

nije evidentirano