hrvatski

Počeci sustavnog teorijskog promišljanja kazališne režije - problemi i dosezi.

Tekst se bavi počecima sustavnog teorijskog promišljanja kazališne režije u domaćoj sredini koji su podudarni, kako na vremenskoj lenti događanja, tako i na problemskoj razini – europskom trendu osvješćenja važnosti redateljskoga doprinosa kazališnom fenomenu. Riječ je, dakako o razdoblju moderne i neospornom doprinosu Raića, Gavelle, Srozzija, Kulundžića, pa i Mesarića. Gavella i Kulundžić prvi su domaći redatelji-teoretičari koji su opisali redateljski posao kao kazališnu interdisciplinu i takvu odrednicu režije prilagodili nastavnome procesu. I Gavella i Kulundžić su teoriji kazališnog fenomena pristupali s interdisciplinarnim znanjem redatelja-praktičara. Jedno od najzanimljivijih interdisciplinarno postavljenih razmišljanja Josipa Kulundžića svakako je rasprava o odnosu teme, ideje djela i ideje predstave s pitanjem kako tzv. redateljska “ aktualizacija” ili “ lokalizacija” mijenja ideju, te mijenja li glumac ideju djela svojom posebnom koncepcijom lika u predstavi. Tekstom se upućuje i na potrebu revalorizacije Mesarićeva teorijska promišljanja režije i dramaturgije. U odjeljku koji se bavi « baštinom» problema režije, tematizira se Spaićeva redateljska analiza odnosa scene i gledališta, na primjeru “ ambijentalnih režija” u urbanoj jezgri Dubrovnika. Violić je, poput Gavelle, uvjeren da je jedan od ključnih izazova modernoga kazališta pitanje prostornog rješavanja scene na komornoj pozornici. Ipak, i Spaić i Violić su kao vrsni kazališni praktičari svjesni stimulativnih izvedbenih mogućnosti vezanih uz redateljsko potcrtavanje ili rekreiranje unutrašnjega dinamizma prostora.

kazališna režija, kazališni fenomen, moderna, Miletić, Raić, Gavella, Strozzi, Kulundžić. Mesarić, Fotez, Tanhofer, Spaić, Violić, pedagogija režije, teorija režije, izvedba, funkcije redatelja, studij kazališne režije, „ redateljsko kazalište“ , glumački fenomen, glumačke tehnike, dramatološki problemi

nije evidentirano