hrvatski

Relevantnost Matoševih sudova o Anti Starčeviću

Među onim našim piscima koji nisu bili članovi stranke nego samo pristaše pravaške ideje, djelo pjesnika, prozaista i publicista A. G. Matoša zacijelo je među prvima ponajprije stoga, što je o pravaštvu - a osobito o Anti Starčeviću - najviše pisao, vrlo obaviješteno, lucidno i kritički, dokazujući i na toj, jednoj od omiljenih &laquo ; tema&raquo ; , svoj odlučni slobodarski, neovisni duh. Pisao je A. G. M. o A. Starčeviću uvijek s poštovanjem, uglavnom sveobuhvatno, opisujući, tumačeći i ocjenjujući različite razine (o Starčeviću-čovjeku i njegovoj naravi, o tome kakav je zapravo bio vođa, o njegovim zabludama, o neadekvatnim interpretacijama njegova nauka, o tome što je značio kao ideolog, kakve su bile posljedice njegova tvrdoglava stajališta da se &laquo ; ne bavi praktičnom politikom&raquo ; itd.). Kada bi se Matoševi vrlo brojni fragmenti o Starčeviću, objavljeni u razdoblju od dva desetljeća, &laquo ; montirali&raquo ; u cjelovit tekst, bila bi to najopsežnija studija koja je o njemu ikada napisana, a protege unutarnje konzistentnosti tih fragmenata valja tek dokazati. Matoševa starčevićiana, usputno je spominjana ali rijetko je sustavno analizirana, pa se ovdje izlaže u svojim temeljnim odrednicama, u konstantama Matoševa zalaganja za slobodarstvo (liberalna ideja njegova a ne našega vremena!) kao opći nazivnik svekolikog zbiljskog razvoja u smjeru što brže modernizacije hrvatskoga društva. Neće biti nezanimljivo pokazati i to, da je (nedovršena) studija Ive Pilara o Anti Starčeviću, pisana nakon g. 1918. a zasnovana unutar općega njegova plana kao jednoga od prvih teoretičara naše modernizacije - u mnogome, pogotovu u kritici Starčevićeva političkog angažmana - izravno ili ne (ostavimo to ovdje otvorenim) - bila inspirirana Matoševim pisanjem.

Stranka prava; ideologija nacije i države; recepcija u javnosti

nije evidentirano