hrvatski

Sakralna dionica u opusus Brune Bulića

Sakralni opus Brune Bulića (1903 – 1990), koji je u ovom članku prvi put sustavno obrađen, malo je poznata dionica njegova stvaralaštva, iako je riječ o jednom od najopsežnijih opusa crkvenog slikarstva iz druge polovine 20. stoljeća. Školovan u Trstu, Veneciji i Zagrebu, Bulić je ušao na hrvatsku likovnu scenu kao gost izložbe eminentne grupe Trojica (Babić-Becić-Miše) 1934. godine, potvrdivši time svoju usmjerenost prema realističkom kolorizmu i intimističkim sadržajima ne upuštajući se ni kasnije u likovna okušavanja. Intimist po svom ljudskom osjećanju, a ne po načinu slikanja, bio je na svojstven način angažiran na strani &laquo ; malog&raquo ; čovjeka i skromnih &laquo ; malih&raquo ; stvari. Religioznoj tematici priklonio se relativno kasno, potkraj pedesetih godina, a tomu je jamačno pridonijelo njegovo dugo bavljenje restauriranjem umjetnina i blisko druženje s franjevcima, koji postaju njegovi glavni naručioci. Bulićev sakralni opus razasut po franjačkim crkvama i samostanima od Sinja, Orebića, Visovca, Suska, Šibenika, do Košljuna, Krka, Crikvenice, te Zagreba i Osijeka, nastajao je više od dva desetljeća, od kraja pedesetih do sredine osamdesetih godina. Prvo sakralno djelo, oltarnu palu Sv. Nikola Tavelić, naslikao je 1958. za crkvu Gospe Sinjske, za koju je također izradio smjelo komponiranu i suvremeno imposatiranu fresku Anđeli svirači (unitštenu u obnovi crkve), te suptilno Rođenje Isusa, dramatično Oplakivanje Krista i druge slike. Učestalo i ikonografski originalno slikao je teme iz života hrvatskih svetaca i blaženika na našem tlu, primjerice: Dolazak sv. Franje u hrvatsku u Gospa van grada u Šibeniku ; Ekumenizam Bl. Leopolda Mandića u Kapucinskom smostanu u Osijeku ; Poliptih hrvatskih mučenika na otočiću Košljunu, i dr. Jedna od najranijih slika, Bogorodica zaštitnica u samostanu Male braće u Zagrebu iz 1962. (izgubljena), zanimljiva nam je jer je na njoj ostvario idelizirani lik Majke Božje koji je kasnije često kao model prenosio na druge prikaze Bogorodica (Kraljica Svemira sa Sv. Nikolom i Bl. Nikolom Tavelićem, na triptihu u Sv. Nikoli u Crikvenici ; ciklus iz života Bogorodice u crkvi Gospe van grada u Šibeniku, posebno prikazi: Uznesenje Marijino na nebo i Oplakivanje, itd.). Najznačajnije fresko cikluse naslikao je 1976. u dvjema kapelicama na Košljunu: Kapelici sv. Križa s prikazom Kristova uskrsnuće i motivima iz nacionalne povijesti, i Kapelici sv. Franje s prikazima iz života sveca od njegova rođenja do preminuća. Najbolja dramatska uprizorenja koja zrače dubokom religioznošću ostvario je interpretirajući kristološke teme: Raspeće i Oplakivanja Krista (Raspeće i Oplakivanje u c. Gospe sinjske ; Marija žalosna u c. Gospa van grada, Šibenik ; Raspeće na košljunskom triptihu ; Raspeti, iz 1969, istinski vrhunaravna freska u biskupskoj kapelici u Krku i dr.). U dubokoj starosti, 1984, naslikao je za refektorij Franjevačkog samostana u Karinu sliku Gospodinova večera. To posljednje Bulićevo sakralno djelo monumentalna je figurativna kompozicija na kojoj su likovi apostola zapravo portreti karinških franjevaca kojima je priključio i svoj autoportret, (inače često prisutan i na drugim slikama i freskama), dok se sirotinjsko blagovanje na stolu i ispod stola pretvorilo u niz mrtvih priroda prepunih simbolike. Svojstvenom ikonografijom prepoznatljive znakovitosti i slobodnijom interpretacijom biblijskih tema Bulić je sakralnim motivima znao utisnuti biljeg našeg prostora i vremena i time približiti vjerniku religiozni sadržaj.

Bruno Bulić; sakralno slikarstvo; zidno slikarstvo; druga pol. 20. stoljeća

nije evidentirano