hrvatski

Edo Kovačević : retrospektiva u povodu 100 godina rođenja : 1906.-1993. : Umjetnički paviljon u Zagrebu = Art Pavilion in Zagreb, 28.11.-07.01. 2008.

Slikar Edo Kovačević (1906. – 1993), sudionik umjetničkih pokreta kojima je hrvatsko slikarstvo sredinom dvadesetog stoljeća uspostavljalo autoktonu liniju modernizma, ostao je do kraja dosljedan umjetničkim načelima na kojima je zasnovao svoju intimističku poetiku. Profinjeno tkivo njegova slikarstva, koje je nastajalo više od šest desetljeća nosi u sebi rijedak poetski zanos koji posvjedočuje da teza o "našem likovnom izrazu", tako glasno proklamirana tridesetih godina, nije bila neostvariva fikcija. Malo je umjetnika kojima se na takav način posrećilo kolorističkom rafiniranošću i suptilnim osjećajem odgovornosti prema umjetničkom činu povezati slikarsku tvarnost i našu stvarnost, i u tome, kao i u njegovoj kultnoj posvećenosti "malim" stvarima koje je znao uzdignuti do velikih, jest veličina Ede Kovačevića. Rođen je u Gospiću 1906. godine. Studij slikarstva polazio je od 1926. do 1930. na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, gdje je od djetinjstva neprekidno živio i djelovao. Nakon diplome dalje se usavršavao u Parizu (1930/31), gdje je studirao fresko-slikarstvo. No, za njegovu umjetničku orijentaciju mnogo je značajnije kako se i čemu u Parizu priklonio. U svoju slikarsku evoluciju Edo Kovačević pošao je s pozicija angažiranog umjetnika. Bliski susreti s utemeljiteljima socijalno angažirane grupe Zemlja povezali su još u studentskim danima njegovu iznimnu osjetljivost za probleme "malog čovjeka" na suburbanoj periferiji grada s idejnim postavkama zemljaške umjetnosti. Kovačićevo humano i suosjećajno slikarstvo iz razdoblja Zemlje, kojim se vidno izdvajao iz tendenciozne uniformnosti zamljaša, usredotočilo se na degradirani milje siromašnog zagrebačkog predgrađa. Perifernoj i skromnoj stvarnosti grada prišao je nadasve senzibilno i slikarski rafinirano. Prekid sa zemljaškom praksom vidljivo je obilježila nova izražajnost kolorističkog realizma, karakteristična za naše slikarstvo kasnih tridesetih i početka četrdesetih godina. Njegov likovni izričaj poprimio je smireniju intimističku intonaciju kojom se sjajno prebacio sa volumena na slikarstvo boje. U poslijeratnoj eri bio je jedan od prvih slikara koji se usmjerio prema modernijem likovnom govoru reducirane forme građene na boji. Sve do sedamdesetih godina zaokupljen likovnim okušavanjima svojstveno je sudjelovao u tendencijama suvremenosti, ali nije iskoračio u apstrakciju. Od sedamdesetih godina dalje njegov se istraživački polet postupno gasio, a imaginacija posvetila motivici s cvijećem, posvojenim pejzažnim pokrajinama i bliskim licima, a to je bilo dovoljno široko polje za njegov koloristički senzibilitet. U krajolicima zagrebačkog podbrežja i Hrvatskog zagorja otvorit će mu se neiscrpna motivacija za analitički pristup strukturi sjeverno-hrvatskog prostora, a sitnim proljetnim i poljskim cvijećem hranit će svoju potrebu za ljepotom. Slikarstvo Ede Kovačevića nosi u sebi rijedak osjećaj za mjeru, klasični red, geometrijsku jasnoću i profinjene kromatske harmonije. Isprva angažirani slikar, u poslijeratnoj eri jedan od prvih modernista i reformatora forme, zadnja tri desetljeća osamljenički je nastavljao mimo svih suvremenih struja kao lirska antiteza aktualnim antiumjetničkim spekulacijama i tihi apel za umjetnikovo pravo na ljudskost.

Edo Kovačević; slikarstvo 20. st.; grupa Zemlja; kolorizam; intimizam

nije evidentirano

engleski

Edo Kovačević (1906-1993.) : Paintings by Edo Kovačevića as Artistic Dogma

Slikar Edo Kovačević (1906. – 1993), sudionik umjetničkih pokreta kojima je hrvatsko slikarstvo sredinom dvadesetog stoljeća uspostavljalo autoktonu liniju modernizma, ostao je do kraja dosljedan umjetničkim načelima na kojima je zasnovao svoju intimističku poetiku. Profinjeno tkivo njegova slikarstva, koje je nastajalo više od šest desetljeća nosi u sebi rijedak poetski zanos koji posvjedočuje da teza o "našem likovnom izrazu", tako glasno proklamirana tridesetih godina, nije bila neostvariva fikcija. Malo je umjetnika kojima se na takav način posrećilo kolorističkom rafiniranošću i suptilnim osjećajem odgovornosti prema umjetničkom činu povezati slikarsku tvarnost i našu stvarnost, i u tome, kao i u njegovoj kultnoj posvećenosti "malim" stvarima koje je znao uzdignuti do velikih, jest veličina Ede Kovačevića. Rođen je u Gospiću 1906. godine. Studij slikarstva polazio je od 1926. do 1930. na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, gdje je od djetinjstva neprekidno živio i djelovao. Nakon diplome dalje se usavršavao u Parizu (1930/31), gdje je studirao fresko-slikarstvo. No, za njegovu umjetničku orijentaciju mnogo je značajnije kako se i čemu u Parizu priklonio. U svoju slikarsku evoluciju Edo Kovačević pošao je s pozicija angažiranog umjetnika. Bliski susreti s utemeljiteljima socijalno angažirane grupe Zemlja povezali su još u studentskim danima njegovu iznimnu osjetljivost za probleme "malog čovjeka" na suburbanoj periferiji grada s idejnim postavkama zemljaške umjetnosti. Kovačićevo humano i suosjećajno slikarstvo iz razdoblja Zemlje, kojim se vidno izdvajao iz tendenciozne uniformnosti zamljaša, usredotočilo se na degradirani milje siromašnog zagrebačkog predgrađa. Perifernoj i skromnoj stvarnosti grada prišao je nadasve senzibilno i slikarski rafinirano. Prekid sa zemljaškom praksom vidljivo je obilježila nova izražajnost kolorističkog realizma, karakteristična za naše slikarstvo kasnih tridesetih i početka četrdesetih godina. Njegov likovni izričaj poprimio je smireniju intimističku intonaciju kojom se sjajno prebacio sa volumena na slikarstvo boje. U poslijeratnoj eri bio je jedan od prvih slikara koji se usmjerio prema modernijem likovnom govoru reducirane forme građene na boji. Sve do sedamdesetih godina zaokupljen likovnim okušavanjima svojstveno je sudjelovao u tendencijama suvremenosti, ali nije iskoračio u apstrakciju. Od sedamdesetih godina dalje njegov se istraživački polet postupno gasio, a imaginacija posvetila motivici s cvijećem, posvojenim pejzažnim pokrajinama i bliskim licima, a to je bilo dovoljno široko polje za njegov koloristički senzibilitet. U krajolicima zagrebačkog podbrežja i Hrvatskog zagorja otvorit će mu se neiscrpna motivacija za analitički pristup strukturi sjeverno-hrvatskog prostora, a sitnim proljetnim i poljskim cvijećem hranit će svoju potrebu za ljepotom. Slikarstvo Ede Kovačevića nosi u sebi rijedak osjećaj za mjeru, klasični red, geometrijsku jasnoću i profinjene kromatske harmonije. Isprva angažirani slikar, u poslijeratnoj eri jedan od prvih modernista i reformatora forme, zadnja tri desetljeća osamljenički je nastavljao mimo svih suvremenih struja kao lirska antiteza aktualnim antiumjetničkim spekulacijama i tihi apel za umjetnikovo pravo na ljudskost.

Edo Kovačević; painting of 20th century; Group Zemlja; intimism; colourism

nije evidentirano