hrvatski

Neurološki sindromi dojenačke dobi i cerebralna paraliza

Cerebralna paraliza (CP) je najčešći uzrok težeg neuromotornog odstupanja u djece i zahvaća 2-3, 5/1000 živorođene novorođenčadi u cijelom svijetu. Najčešći etiološki čimbenici su perinatalna neprogresivna oštećenja mozga: hipoksično ishemično, hemoragično, vaskularni poremećaj, hiperbilirubinemija i perinatalna infekcija. Hipoksično-ishemično oštećenje periventriventrikularne bijele tvari u nedonoščeta tj. periventrikularna leukomalacija (PVL) je najčešći uzrok neurorazvojnih odstupanja u djece, a očituje se prvenstveno kao cerebralna paraliza i poremećaj vida. Smetnje ponašanja i kognitivni poremećaj kao i epilepsija česta su pridružena odstupanja. Incidencija i opseg oštećenja bijele tvari mozga a ujedno i cerebralne paralize ovise o gestacijskoj dobi. Prema gestacijskoj dobi specifična prevalencija CP kreće se od 77/1000 za nedonoščad ispod 28 tj, 40/1000 između 28 i 31 tjedan i 1, 1/1000 poslije 36. tjedna. Multicentrična studija registriranja CP u Europi (SCPE) zasada obuhvaća 8 zemalja. SCPE preporuča pojednostavljenu klasifikaciju podtipova CP prema neurološkim simptomima, tj.spastičnu CP(obostrano, jednostrano-hemiparezu), diskinetsku CP (distoniju i koreoatetozu.) te ataktičnu CP. Daljnja podjela na pod-podtipove CP koristi funkcionalnu procjenu grubih motoričkih funkcija za donje ekstremitete (GMFCS) i procjenu fine motorike šaka(BFMF).Etiološki čimbenici mogu biti određeni u približno 70% djece s CP, u 66% nedonoščadi i 73% terminske novorođenčadi. U 17% nedonoščadi pretpostavlja se djelovanje prenatalnih a u 49% postnatalnih čimbenika rizika. U 38% terminske novorođenčadi pretpostavlja se prenatalno a u 36% postnatalno djelovanje čimbenika rizika koji su doveli do CP. Metode slikovnog prikaza mozga, ultrazvuk a napose MRI primijenjene postnatalno, omogućile su uvid u period nastanka, tip, opseg i vrstu perinatalnog oštećenja ili razvojnih anomalija koje dovode do cerebralne paralize. U prvom i drugom trimestru najčešće nastaju razvojne anomalije mozga, između 24. i 34. tjedna trudnoće optećanja bijele tvari mozga, dok oštećenja bazalnih ganglija i moždane kore nastaju iza 34. tjedna. Preko 75% oštećenja mozga koja uzrokuju CP nastaju u trećem trimestru, te prema tome nastaju pre- odnosno postnatalno. Rana dijagnoza CP omogućuje bolji neuromotorni ishod. Zbog toga se koriste brojni klinički i laboratorijski dijagnostički postupci, kako bi se što ranije otkrila novorođenčad ili mlada dojenčad s rizikom za razvoj CP. Uz neurološki pregled procjenjuju se spontani pokreti u nedonoščadi i terminske novorođenčadi, neonatalni primitivni refleksi i položajne reakcije.Uz to su često prisutni poremećeni bioritmovi, prekomjerni plač, problemi spavanja i hranjenja. Nakon prvih nekoliko mjeseci simptomi neurološkog odstupanja sve više upućuju na spastični i/ili distoni sindrom, s poremećajem tonusa mišića, produženim trajanjem primitivnih neonatalnih refleksa, abnormalnim položajnim reakcijama i usporenim razvojem motorike. Metode slikovnog prikaza i evocirani potencijali omogućuju ranu dijagnozu perinatalnih oštećenja mozga koje ima nepovoljnu prognozu za kasniji neurorazvojni ishod. Intrakranijska ultrasonografija je metoda izbora u prikazu peri-intraventrikularnih krvarenja, posthemoragične dilatacije komora i fokalne cistične periventrikularne leukomalacije. Oštećenje subkortikalne bijele tvari i kore mozga zahtijeva primjenu MRI. Evocirani potencijali, napose SSPE n. tibialisa imaju značajnu dijagnostičku vrijednost u funkcionalnoj procjeni novorođenčadi s rizikom za CP.

Cerebralna paraliza; etiologija; čimbenici rizika; periventrikularna leukomalacija; prevalencija; procjena motoričkih funkcija; intrakranijski ultrazvuk; magnetska rezonancija

nije evidentirano