hrvatski

Četverolisne crkve u srednjoj Europi - problem tipologije sakralne arhitekture 18. stoljeća

Crkve četverolisnog tipa pripadaju najistaknutijim pojavama u sakralnoj arhitekturi 18. st. u Hrvatskoj i Štajerskoj. No porijeklo tipa ali i njegove karakteristike ostale su neistražene. Četverolisne crkve su tipične centralne crkve kasnobaroknog razdoblja, koje nastaju spojem dvaju centralnih prostora, svetišta, koje pripada tipskom rješenju kasnobarokne sakralne arhitekture, i broda koji zajedno s kapelama tvori grčki križ s plitkim zaobljenim krakovima. Crkve četverolisnog tipa treba istraživati u kontekstu srodnih varijacija križnog tlocrta u kasnobaroknoj arhitekturi, a ne kao zasebnu pojavu. Korijeni takvog korištenja križnog tlocrta su u sjevernotalijanskoj arhitekturi iz razdoblja protureformacije, gdje se križni oblik ističe kao idealni oblik crkve, a svetište se prostorno odvaja od broda. Preko graditeljskih radionica tzv. Austrotalijana, koje od 16. st. djeluju u ovoj regiji, a osobito obitelji Carlone, taj model crkve se prenosi i u srednjoeuropsko područje. Za oblikovanje četverolista ključne su centralne crkve najistaknutijeg graditelja obitelji, Carla Antonia Carlonea, s kraja 17. st. u Vöcklabrucku i Laxenburgu. Kontaktima unutar različitih grana obitelji taj model crkve prenosi se i u jugoistočni dio srednjoeuropskog prostora. Prva crkva četverolisnog tipa u toj regiji je župna crkva Sv. Ladislava u Pokupskom, dovršena 1739. godine. Župna crkva u Pokupskom je narudžba zagrebačkog biskupa J. Branjuga, a program gradnje i opreme temelji se na ideji P. R. Vitezovića o Pokuplju kao mjestu rođenja sv. Ladislava. Izvorište arhitektonskog rješenja crkve je u krugu suradnika radionice obitelji Carlone u Grazu, a najviše srodnosti pokazuje s arhitekturom J. G. Stengga. Njegova arhitektura uvelike je odredila gradnju u kasnom baroku, korištenjem novih oblika svođenja te bogatom motivikom arhitektonske plastike, što se očituje i u crkvi u Pokupskom. Bogati ciklus štuko-dekoracije kasnobarokne motivike također ukazuje na porijeklo u Grazu, kao i korištenje razvedenih oblika otvora preuzetih iz suvremenih predložaka. Ubrzo se grade crkve u Štajerskoj koje pojednostavljeno preuzimaju model crkve u Pokupskom (Rogatec, Ponikva), što se očituje u tlocrtnom podudaranju, svodu kapela, ali i otvorima prozora te arhitektonske plastike, a u taj krug može se ubrojiti i crkva u Donjoj Kupčini. Sredinom stoljeća grade se crkve četverolisnog tipa s naglašenim plastičkim vrijednostima unutarnjeg prostora (Ehrenhausen i Sladka Gora) koje pokazuju velike srodnosti sa opusom najistaknutijeg graditelja kasnog baroka u Štajerskoj, J. Huebera. Crkva na Trškom Vrhu izdvaja se izuzetnim oblikovanjem prostora, koji je predviđen za zidni oslik. U kasnijem razdoblju grade se manje kapele četverolisnog tipa, a u kasnobaroknom klasicizmu &laquo ; ; ; ; ; ; ; ; jozefinskog&raquo ; ; ; ; ; ; ; ; razdoblja, reducirani četverolisni tip se često javlja u župnim crkvama u Zagrebačkoj biskupiji. Do sada su sve crkve četverolisnog tipa bile pripisane jednom autoru, mariborskom graditelju J. Hofferu. Atribucije se temelje velikim dijelom na izdvojenim motivima arhitektonske plastike, no razlike između pojedinih crkava četverolisnog tipa ukazuju na veći broj autora. U istraživanje autorstva u arhitekturi 18. st., koje se bitno razlikuje od današnjeg shvaćanja, potrebno je uključiti problem djelovanja graditeljskih radionica u tom razdoblju. Prenošenje rješenja iz crkve u Pokupskom u druge sredine rezultat je angažiranja suradnika graditeljske radionice na pojedinim narudžbama. Brojne srodnosti u arhitekturi (kao svođeni slavoluk ili kapele zaobljenih uglova koje se ne javljaju samo u četverolisnom tipu) i arhitektonskoj plastici regije govore o usvajanju iskustava u sferi utjecaja radionice Carlonea i njenih suradnika i nasljednika, osobito Stengga i Huebera, a ne ukazuju na autorstvo jednog graditelja. Za kasnobaroknu arhitekturu regije, pa tako i četverolisne crkve, istican je utjecaj bečke arhitekture i Hildebrandtova kruga, no i u tlocrtnim oblicima, svođenju i arhitektonskoj plastici daleko veći utjecaj je imalo nasljeđe te radionice.

Tipologija arhitekture; porijeklo četverolisnog tipa; graditeljske radionice 18. st. u srednjoj Europi; autorstvo u arhitekturi; arhitektonska plastika 18.st.

nije evidentirano