hrvatski

Hrvatsko pučko školstvo od 1869. do 1941. u svijetlu pozitivnog zakonodavstva

Razdoblje europske povijesti 19. stoljeća obilovalo je brojnim političkim potresima, ali je ujedno označilo prekretnicu u razvitku gospodarskoga, socijalnog i obrazovnog preobražaja cjelokupnog društva. Razvoj znanosti, osobito prirodnih, imao je za posljedicu povećanje broja značajnih tehničkih izuma koji su izazvali korjenitu revoluciju u proizvodnji i proizvodnim odnosima. "Stoljeće pare" umnogome je promijenilo životne navike i uvriježena shvaćanja ljudi svih društvenih slojeva, a pred njih postavilo povećane zahtjeve. Primjena parnog stroja u kopnenom i pomorskom prometu te industrijskoj proizvodnji, uz razne tehničke inovacije, pretpostavila je veću razinu obrazovanja svih slojeva društva, što je uvjetovalo provođenje reformskih zahvata na svim obrazovnim razinama, počevši od pučke škole. Modernizacija školstva postala je tako imperativom društvenoga razvitka, koji država više nije mogla prepustiti crkvenim vlastima, kako je to bilo uobičajeno u prethodnim povijesnim razdobljima, već se ona sada smatrala odgovornom poduzeti sve potrebne mjere na podizanju razine pismenosti cjelokupnog stanovništva. Zahtjevi vremena uvjetovali su veći državni angažman, a kako obrazovanje prestaje biti povlasticom bogatih, potrebe ulaganja u školsku infrastrukturu i plaće učiteljskog osoblja, zbog uvođenja obveznog školovanja, predstavljale su osjetni izdatak u državnom proračunu. Kako bi ostvarila navedene ciljeve, država je usmjerila tako svoje djelovanje u dva pravca: aktivnosti na postizavanju materijalnih uvjeta i podizanju razine obrazovnog standarda u školama radi približavanja škole svim slojevima stanovništva i akcije na donošenju pravne regulative, izglasavanjem modernih školskih zakona. Zamišljena reforma i liberalizacija školskog sustava koja se donošenjem modernih školskih zakona pokušavala provesti tijekom 19. stoljeća u većini europskih zemalja, bila je posljedica razvitka građanskog društva, koje je zbog potreba gospodarskog napretka zahtijevalo institucionaliziranje školskog sustava za provođenje obveznog školovanja. Zbog toga se intenziviraju djelatnosti europskih vlada na donošenju školskog zakonodavstva koje će odgovarati potrebama vremena, u čemu ni Austrija nije zaostajala, što znači da je donošenje zakonske regulative bilo prepoznato kao važna karika u reformskom zahvatu temeljnog obrazovanja i shvaćeno kao podloga za razvitak javnog pučkog školstva modernoga doba. Usporedno s industrijskim razvojem i novim oblicima privrednih aktivnosti postavljaju se i novi obrazovni zahtjevi prema kojima se tražilo najmanje pučkoškolsko obrazovanje za obavljanje poslova niže razine, za razliku od nešto složenijih poslova zbog kojih su se organizirali razni dodatni tečajevi u općim pučkim, kao i posebni smjerovi u građanskim školama. Zakonsku regulativu građanske su škole dobile austrijskim školskim zakonom iz godine 1869. u sklopu reformskih zahvata u javnoj pučkoj školi. Te su škole smatrane integralnim dijelom pučkoga obrazovnog sustava, odnosno nastavkom opće pučke škole, pa zato i ne čudi promjena njihova naziva u tzv. Khuenovu zakonu, u više pučke škole. Nastanak tih škola ide u prilog mišljenju kako je potreba za dodatnim obrazovanjem pretekla domenu opće pučke škole i pred državu postavila nove zahtjeve u postizavanju viših stručnih znanja njezinih državljana. Zbog toga su te škole mogle imati različite smjerove s obzirom na gospodarsku usmjerenost kraja u kojem su djelovale, te su pružale dodatna i stručna znanja, s obzirom na "potrebe obrtnika, trgovaca i poljodjelaca", a bile su i kvalitetna priprema za razne srednje stručne škole. Na prijelazu stoljeća u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je 29 viših pučkih škola (javnih i privatnih) različitih usmjerenja, dok ih je u Dalmaciji bilo 7, a trebale su poslužiti kao određeni zamašnjak gospodarskog razvitka, jer se i kod nas osjećala potreba za stručnim radnicima u privrednim djelatnostima koje su se počele razvijati. Tako se npr. u Hrvatskom primorju i Dalmaciji, poradi razvoja brodarstva povećala potreba za školovanijom radnom snagom, od koje se zbog izgradnje brodova na parni pogon tražila opća pučka škola, dok se za zahtjevnije poslove od brodske posade tražilo i dodatno obrazovanje, koje im je mogla pružiti građanska, odnosno viša pučka škola. Kako su te škole bile zamišljene kao priprema za srednje stručne škole, mogle su poslužiti kao dobra osnova za kvalitetno obrazovanje pomorskih časnika, od kojih se sada tražila veća profesionalna naobrazba koju su stjecali u srednjim nautičkim školama, a slične potrebe za školovanijom radnom snagom imale su djelatnosti koje su na kopnu služile kao servisi pomorskom prometu, u što spadaju remontni zavodi, brodogradilišta, lučka postrojenja i sl., koja se u novim uvjetima sve više moderniziraju. Pred pučke škole se tako, razmjerno gospodarskom razvitku, kako u Europi, tako i kod nas, postavljaju veći zahtjevi, koji se očituju u pojačavanju obrazovnih sadržaja, odnosno širenju nastavnih programa, jer je tržište rada pred obrazovnu zajednicu uvodilo nove kriterije osposobljenosti. Zbog toga se reforma školskog sustava u Austro-Ugarskoj Monarhiji a analogno tome i u našim zemljama, događala u drugoj polovici 19. stoljeća, te se može govoriti o početcima stvaranja organiziranog sustava pučkoškolskog obrazovanja. Dva su ključna momenta temeljna za razvoj cjeline našeg školstva: sjedinjenje svih naših zemalja nakon propasti Mletačke Republike odnosno ukinuća Ilirskih pokrajina, u zajedničku državu i stvaranje zakonodavne regulative izglasavanjem naših prvih zakona o javnom pučkom školstvu. Kako su se hrvatske zemlje, opterećene bremenitom prošlošću, nalazile u sastavu raznih država, njihov različiti razvojni put imao je za posljedicu brojne neujednačenosti i na području školstva. Mletačka Republika nije u Dalmaciji vodila računa o razvitku javnog školstva niti je poduzimala potrebne mjere na unapređenju školskih prilika, za razliku od Banske Hrvatske, gdje se razvitku javnog školstva ozbiljnije pristupilo s poznatim školskim redom izdanim u vrijeme Marije Terezije, god. 1774. Kad je Dalmacija došla u sastav Habsburške Monarhije, akcije na poboljšanju stanja u školstvu se intenziviraju, s time da se usporedno stvarao i pravni okvir koji se usklađivao s politikom središnjih državnih organa, mjerodavnih za školska pitanja. Na taj su način svi hrvatski prostori, iako formalno razjedinjeni, pod patronatom središnjih državnih vlasti počeli razvijati sličnu pravnu praksu i na prosvjetnom planu. Drugi moment koji je dao značajan poticaj razvoju javnoga pučkog školstva u našim zemljama, bilo je uvođenje ustavnog života godine 1860. kada se na državnoj razini počinju donositi važni zakoni. Svakako, među značajnije spada državni zakon od 21. prosinca 1867. o temeljnim pravima državljana zastupanih u Carevinskom vijeću, kao i državni školski zakon od 14. svibnja 1869., na temelju kojih je Dalmacija donijela svoje pokrajinske školske zakone. Osim toga, ti su zakoni posredno utjecali i na sastavljanje zakonskog prijedloga školskog zakona koji je ban Mažuranić predložio na usvajanje Hrvatskom saboru. Unatoč nepostojanju jedinstvenoga školskog zakona za sve hrvatske zemlje, koji u tadašnjim okolnostima nije ni bilo moguće donijeti, moglo bi se govoriti kako je krajem 19. stoljeća ipak bio ustrojen hrvatski školski sustav. To ne znači da su sva naša zakonska rješenja bila istovjetna, ali su, uz poštovanje pojedinih autonomnih specifičnosti, u njihovoj međusobnoj komparaciji, uočljive i znatne sličnosti. Temeljna koncepcija na kojoj su se temeljili naši zakoni, obuhvaćala je tri značajne komponente: obveznost pohađanja nastave, besplatnost javnoga pučkog školovanja i državni nadzor pučke škole. Obveznost pohađanja nastave za svu djecu, bez razlike na spol, bila je zajednička karakteristika svih naših zakona o javnom pučkom školovanju, a predviđene sankcije za roditelje ili staratelje, ukoliko zanemare ili onemoguće svojoj djeci polaženje škole, trebale su biti jamstvo da će se zakonske odredbe o redovitosti polaženja i poštovati. U kojoj su se mjeri zakonske odredbe izvršavale, bilo je već riječi u ovom radu, međutim, zajednički problem, karakterističan za cijelu ondašnju Hrvatsku bio je visoki postotak nepismenih osoba, što najbolje govori o brojnim zaprekama u provođenju tih odredbi. Drugo važno obilježje javne pučke nastave koje je bilo uspostavljeno našim prvim školskim zakonima, zasnivalo se na besplatnosti obučavanja. U skladu s općeprihvaćenim idejama o potrebi obrazovanja svih društvenih slojeva, država je na sebe preuzela organizaciju i financiranje javne nastave, pri čemu je uloga lokalnih organa uprave bila znatna. Većina materijalnih potreba pučkih škola podmirivana je iz općinskih fondova, što je ponekad otežavalo normalno funkcioniranje škola, kada zbog siromaštva općine nisu bile u mogućnosti uplaćivati u školske fondove potrebna sredstva. U Dalmaciji je zbog siromaštva pokrajinska školska vlast znatnije sudjelovala u podmirivanju školskih potreba, a često je bila korištena pomoć državnih fondova, dok se u Banskoj Hrvatskoj model financiranja škola uglavnom temeljio na prihodima općina. Iznimno je Zakonom iz godine 1888., poradi izjednačavanja zakonskih propisa Građanske Hrvatske i Krajine, financiranje plaća učitelja u seoskim školama krajiškog dijela pokrivano sredstvima tzv. državnoga školskog nameta, kao što je bio slučaj i sa siromašnim općinama krajiškog dijela, gdje se iz državnih fondova uplaćivala pomoć potrebna za normalan rad škola. Problemi koji su proizlazili iz takvog modela financiranja javnoga pučkog školstva odražavali su se na kvalitetu nastave, jer su zbog manjka sredstava i nedostatne državne potpore pučke škole često radile u neprimjerenim uvjetima, što je bilo zajedničko obilježje pučkog školstva u svim hrvatskim zemljama. Promjene koje je doživio nadzor škola, uklapale se u općeprihvaćene trendove u Europi po kojima je država, u skladu sa svojim državnim pravom, bila pozvana preuzeti brigu i nadzor nad obrazovanjem svojih državljana. Organizacija nadzora pučkih škola u hrvatskim zemljama pratila je novine u poimanju uloge države u novim društvenim i gospodarskim okolnostima, iako se crkvene vlasti nisu lako mirile s gubitkom ključne uloge u školskoj hijerarhiji. Našim školskim zakonima nadzor nad pučkim školama u Dalmaciji imala su mjesna i kotarska odnosno pokrajinska školska vijeća, dok je sličnim rješenjima bilo regulirano nadziranje pučkih škola i u Banskoj Hrvatskoj. Zakonom iz godine 1874. u Banskoj Hrvatskoj značajnu ulogu u didaktičko-metodičkom usmjeravanju učiteljeva rada imali su županijski školski nadzornici, koji su bili izravno podređeni zemaljskoj vladi i kao takvi uživali veliku autonomiju, međutim, izmjenama u Zakonu iz godine 1888. gube svoj autonoman položaj i izravno se podređuju političkoj županijskoj vlasti, što je izazvalo negativne kritike u velikom dijelu obrazovne zajednice. Unatoč nezadovoljstvu crkvenih vlasti, promjene koje su na polju školskog nadzora bile uvedene našim zakonima o javnom pučkom školstvu, nisu se bitnije mijenjale niti se ozbiljnije razmišljalo o ponovnoj uspostavi stare prakse. Crkveni nadzor ostao je neokrnjen u dijelu koji se odnosio na nadziranje nastave vjeronauka, odnosno uređivanja nastavnih programa i propisivanja udžbenika za obavljanje vjerske obuke. Crkva je i nadalje imala svoje predstavnike u svim školskim vijećima, što su državne vlasti često naglašavale kao odgovor na kritike upućene iz crkvenih redova. Položaj učitelja također se izmijenio navedenom reorganizacijom škole i unatoč razlikama u zakonodavstvima naših zemalja može se okvirno naglasiti kako se njihov status poboljšao, bez obzira na brojne probleme. To se u prvom redu odnosilo na redovitije isplate plaća, petogodišnjih doplataka i povećanja platnih razreda, premda je njihova realizacija bila opterećena znatnim poteškoćama, što je vidljivo u prethodnom dijela rada. Sigurno se ostvarenje prava na zajamčenu mirovinu može smatrati značajnim civilizacijskim dostignućem, zato što je učitelje rasteretilo razmišljanja o neizvjesnoj starosti, iako su u našim zakonskim rješenjima postojale razlike, a odnosile su se na broj potrebnih godina službe. Pitanje ženskoga učiteljskog osoblja različito je tretirano. Tako su u Mažuranićevu zakonu, koji je smatran jednim od liberalnijih zakona u Europi, učiteljice bile u pravima izjednačene s učiteljima, dočim su učiteljice u Dalmaciji primale 80% učiteljeve plaće. Izmjenama zakona godine 1888. učiteljice su stavljene u nepovoljniji položaj zbog odluke prema kojoj se udaja smatrala dobrovoljnim odreknućem od službe, što je u konačnici imalo za posljedicu nestručnu zastupljenost u nastavi, međutim, bez obzira na zapreke s kojima su se učitelji susretali u svojem radu, ne mogu se zanijekati pozitivni pomaci, koji su uvođenjem zakonske regulative kvalitetno promijenili odnose u profesionalnim životu učiteljstva. Ulaskom u novu državnu zajednicu, godine 1918., stanje u pučkom školstvu nije se značajnije promijenilo, tako da su u prvom desetljeću postojanja države vrijedila ranija zakonska rješenja, iako se ukazivalo na potrebu donošenja takvoga zakonskog okvira koji bi poštivao lokalne specifičnosti i već postignute domete na području javnoga pučkog školstva. Kako je donošenje zakona u prvom periodu postojanja države izostalo, zbog organizacijskih problema koji su nastajali u svakodnevnom funkcioniranju školskog sustava, nisu bili rijetki zahtjevi za unifikacijom zakonskih propisa. Kada je konačno, godine 1929., donesen Zakon o narodnim školama, predložena zakonska rješenja nisu u razdoblju postojanja Kraljevine Jugoslavije osiguravala ravnomjerni napredak pučkog školstva na hrvatskim prostorima. To se u prvom redu odnosilo na broj godina redovitog školovanja u pučkoj, tj. narodnoj školi, gdje je zbog izjednačavanja s ostalim područjima u državi došlo do pada postignutoga obrazovnog standarda. Iako je Zakonom bilo predviđeno osmogodišnje pučko obrazovanje, poradi ograničenih materijalnih sredstava, a i nebrige državnih vlasti, pučko obrazovanje svelo se u Hrvatskoj uglavnom na četverogodišnju pučku školu, dok su samo iznimno, u većim mjestima, postojale više narodne ili građanske škole. Osim zamišljenoga osmogodišnjeg obrazovanja nije se ostvarilo ni planirano smanjivanje broja nepismenih osoba, što je vidljivo iz službenih godišnjaka o stanju školstva u zemlji, gdje je u pojedinim dijelovima Bukovice, Like i Krbave broj nepismenih osoba prelazio 60%, zbog čega je bilo poticano otvaranje privremenih školskih stanica ili ambulantnih škola, kao prijelazno rješenje do otvaranja redovite narodne škole. Pokušaje poboljšanja školskih prilika u Banovini Hrvatskoj nasilno su prekinula ratna zbivanja, iako su banske vlasti intenzivirale akcije na ostvarivanju boljih materijalnih uvjeta u pučkim školama, odnosno izmjeni pravovaljanoga školskog zakona, koji je trebao sublimirati ideologiju HSS i braće Radić. Reformske zahvate koji su tijekom vremena provođeni radi strukturiranja hrvatskoga školskog sustava možemo pratiti od kraja 19. stoljeća, odnosno od vremena naših prvih školskih zakona koji su omogućili stvaranje solidnog temelja za daljnju nadogradnju i razvitak našega pučkog školstva. Stvaranje našega školskog sustava pratili su mnogobrojni problemi koji su bili najčešće političke, ali ništa manje materijalne prirode, što je dodatno kompliciralo oživotvorenje propisanih zakonskih rješenja. Unatoč poteškoćama i povremenim zastojima, ne može se poreći važnost njihova postojanja, a intervencije koje su se zahvaljujući njima provodile u našemu pučkom školstvu, imale su uspjeha, iako je taj uspjeh imao ponekad ograničene domete.

školstvo; zakonodavstvo; Hrvatska

nije evidentirano