hrvatski

5. Riječ kao lijek - a defectum ili ab excessu. Referencijalnost, realizam i autonomizacija hrvatske književnosti u 19. stoljeću

Kroz prozu XIX. stoljeća autori na različite načine svoje pripovijedanje dovode u vezu s izvantekstualnom stvarnošću, najčešće tako da potiču legitimiranje fikcije tom stvarnošću – istinom. Često su ti njihovi postupci, čak i kad se nedvojbeno radilo o nacionalnoromantičarski intoniranim ostvarenjima, interpretirani kao dio poetike (pred)realizma u književnosti. Nasuprot tome, slijedeći postavke studije Mimesis E. Auerbacha i njenu dopunu kod H. Whitea, kao i teoriju polja P. Bourdieua, u sljedećem tekstu nastojim pokazati kako je referencijalnost u kraćim prozama J. Jurkovića, D. Jarnević, I. Perkovca ili A. Šenoe zapravo dio procesa oblikovanja i autonomizacije književnog polja koje se definira najprije prema nabožnim i didaktičkim, zatim i prema historiografskim tekstovima, da bi postupno počeo upućivati na vlastite postupke i zakonitosti. Sam proces autonomizacije književnosti, pokazuju to i Auerbach i Bourdieu, povezan je s estetizacijom u realizmu i naturalizmu, a u hrvatskoj književnosti ga svojim književnim i kritičkim tekstovima podupiru spomenuti autori, među kojima je, kako će se vidjeti, značajan Jurković, autor koji je svojim angažiranim stavom o humoru i komediji inspirirao i naslovnu sintagmu ovog teksta.

referencijalnost; realizam; autonomija; hrvatska književnost; 19. stoljeće; Pierre Bourdieu; Erich Auerbach

nije evidentirano