hrvatski

Štitnjača i bolesti dojke

Jod je oligoelement bitan za funkciju štitnjače. Međutim, smatra se da je jod neophodan i za normalan razvoj tkiva dojke, te da je njegov nedostatak, između ostalog, povezan i s poremećajima dojke, uključujući čak i razvoj raka dojke. Stoga se pretpostavlja da normalna funkcija joda u organizmu ima antiproliferacijsku ulogu. Zljezdano tkivo dojke embrionalno potječe iz primitivnog ektoderma koji koncentrira jodid. No tijekom života, dojka samo privremeno ima sposobnost koncentriranja jodida, gotovo isključivo tijekom trudnoće i dojenja, stanjima koja se smatraju protektivnima u odnosu na razvoj raka dojke. Alveolarne i duktalne stanice dojke specijaliziraju se u unosu i sekreciji joda u mlijeko kako bi potomci bili opskrbljeni ovim važnim oligoelementom. Za to vrijeme dojka i štitnjača dijele sposobnost koncentriranja jodida i peroksidaznu aktivnost, čime se elektroni iz jodida prenose na kisik u vodikovu peroksidu, stvarajući jodoproteine i jodolipide, štiteći tako stanice od oksidativnog oštećenja. Stoga se smatra da u jod ima antioksidacijsku ulogu u ekstratireoidnim stanicama koje imaju sposobnost njegova nakupljanja. Eksperimentalna istraživanja koja pokazuju sposobnost joda ili jodom bogatih morskih algi da inhibiraju razvoj tumora dojke podupiru epidemio¬ loški podaci o maloj stopi raka dojke i njegovu niskom mortalitetu u japanskih žena koje konzumiraju hranu bogatu jodom. Međutim, za sada još uvijek nema izravnih dokaza da jod, jodirani spojevi ili kombinacija joda i selena štite od razvoja raka dojke. Prema jednom iz¬ vješću, davanjem natrijeva-jodida, u visokog postotka žena došlo je do po¬ boljšanja fibrocistične mastopatije. Sposobnost tkiva dojke za ekspresijom natrij-jodid simportera (NIS), koji e neophodan za aktivni transport jodida, čime se u stanice dojke tijekom rtja unose značajne količine jodida, potaknula je studije o potencijalnoj leni terapije radioaktivnim izotopom joda (131I) kod raka dojke, poput e.-apije koja se provodi kod raka štitnjače ili ponekad kod hipertireoze. Ovo r se moglo postići poticanjem ekspresije NIS-a ili genskom terapijom. Odnos između raka dojke i benignih bolesti štitnjače je kontroverzan. Neka istraživanja ukazuju na povišenu prevalenciju autoimunih, po nekima i neautoimunih bolesti štitnjače u bolesnica s rakom dojke, dok druga to opovr¬ gavaju. Značaj prisutnosti autoantitijela štitnjače, osobito protutijela na tireoidnu peroksidazu (TPO), u serumima bolesnica s rakom dojke nije u potpunosti jasan, ali se njihova pozitivnost povezuje s boljom prognozom raka dojke. Pretpostavlja se da je možda imunološki odgovor usmjeren kako na tkivo štitnjače tako i na tumorsko tkivo, ili da tumorsko i tkivo štitnjače dijele neka zajednička svojstva, jer oba eksprimiraju gene za TPO i NIS. U nekoliko studija unutar pojedinih ustanova utvrđeno je da je u žena koje su imale rak štitnjače rizik od razvoja raka dojke veči od očekivanog. To je potvrđeno analizom baze podataka SEER u SAD-u na velikom uzorku bole¬ snica. Ovaj rizik je bio prisutan 5-20 godina nakon dijagnoze raka štitnjače, a bio je izražen u premenopauzalnih, najviše u mladih žena. Navode se različite hipoteze o mogućem objašnjenju ove povezanosti. Ovo zapažanje svakako zavrjeđuje daljnja istraživanja. Trebalo bi ga raz¬ motriti kod smjernica za probir žena na rak dojke te kod smjernica za liječenje žena s rakom štitnjače.

Štitnjača; Dojka; Rak

nije evidentirano