hrvatski

Akustički opis hrvatske prozodije riječi

Hrvatski standardni naglasni sustav tipološki se svrstava u ograničene tonske jezike (tzv. jezike s visinskim naglaskom ili tonsko-dinamičkim naglaskom), koji koriste neka obilježja dinamičkih i neka obilježja tonskih jezika. Repertoar hrvatskog normiranog naglasnog sustava čine dugosilazni, dugouzlazni, kratkosilazni i kratkouzlazni naglasak te dugi i kratki zanaglasni slogovi. Taj je sustav u standardni jezik preuzet iz novoštokavskih govora i prvi put se opisuje 1812. godine u gramatici Šime Starčevića, a u prijašnjim je gramatikama opisivan kao tronaglasni sustav (Ham, 2006). Dosadašnji akustički opisi hrvatskih i srpskih naglasaka riječi (Lehiste i Ivić, 1986 ; Pletikos, 2003 ; Smiljanić, 2004 ; Škarić, 1991, 2007) donose mnoge spoznaje o akustičkoj prirodi prozodije riječi, no svi su radovi većinom fokusirani na novoštokavski četveronaglasni sustav i eventualne odmake od toga sustava. U radu polazimo od pretpostavke da naglasni sustav govornika proizlazi iz regionalno određene dijalektalne osnovice, koja kod hrvatskih govornika može biti štokavska, kajkavska i čakavska (s vrlo različitim naglasnim sustavima), a u namjeri da govore standardnim nadregionalnim hrvatskim izgovorom govornici većinom zadržavaju svoju regionalnu naglasnu osnovicu. U opisu hrvatskih suvremenih naglasaka nipošto ne smijemo zanemariti utjecaj Zagreba, koji je kulturno središte hrvatske, u kojem živi četvrtina stanovništva i koji izvorno ima kajkavski dinamički jednonaglasni do dvonaglasni sustav (Magner, 1966 ; Šojat, 1998 ; Smiljanić, 2004), ali ni utjecaje drugih regionalnih izgovora. U ovom smo radu analizirajući govornike porijeklom iz svih krajeva zemlje odlučili preispitati kakav naglasni sustav danas prevladava u Hrvatskoj. Cilj je rada akustički opisati kakve naglaske proizvode govornici hrvatskoga jezika kada se udaljuju od svoga lokalnog govora i pokušavaju govoriti standardnom, tj. približiti se svojoj predodžbi standardnoga govora. U radu se pokušao istražiti sav naglasni varijabilitet i otkriti je li broj naglasnih entiteta koje je uzorak generirao manji ili veći od dosadašnjih opisa. Korpus istraživanja čine snimke 89 govornika. Zastupljeni su govornici iz svih većih gradova i županija, pretežno s reprezentativnim udjelom u korpusu. Govorni korpus čine dvosložne riječi izgovorene u rečeničnom okviru. Dizajn eksperimenta osmišljen je tako da jedini varijabilni parametar budu leksički naglasci. Akustičke dimenzije opisa su: trajanje, ton i intenzitet u naglašenom i u zanaglasnom vokalu. Segmentacija i anotacija riječi, tj. obilježavanje početka i kraja svakog vokala, napravljena je u programu Praat, istodobnim slušanjem i gledanjem oscilograma i spektrograma riječi. Trajanje je računano kao prosječna duljina naglašenog i zanaglasnog vokala te kao odnos trajanja zanaglasnog vokala prema naglašenomu. Korelati naglasaka traženi u fundamentalnoj frekvenciji su: tijek f0 u normaliziranom trajanju naglašenog i zanaglasnog vokala, raspon tona u naglašenom vokalu, raspon tona u zanaglasnom vokalu i odnos prosječne f0 naglašenog i zanaglasnog vokala. Akustički korelati naglasaka traženi u intenzitetu su: raspon naglašenog vokala, raspon zanaglasnog vokala, odnos prosječnog intenziteta naglašenog i zanaglasnog vokala i odnos tijek intenziteta i fundamentalne frekvencije (faktor korelacije kao varijabla). Akustički podaci su iz Praata su ekstrahirani u Excel. Osnovna matematička obrada akustičkih podataka (normalizacija vrijednosti f0 iz herca u oktavne odnose i polutonove, normalizacija intenziteta iz decibela u veličine od 0 do 1), dio statističke analize (srednje vrijednosti, standardna devijacija i koeficijenti korelacije tonskih i intenzitetskih krivulja) napravljeni su programom Microsoft Excel. Ostala statistička obrada (deskriptivna statistika, one-way ANOVA, post hoc testovi Sheffe) napravljena je u programu SPSS. Osim akustičke analize korpus je perceptivno ovjeren. U perceptivnoj verifikaciji četiri stručna i u slušanju naglasaka vješta procjenitelja (prof. dr. sc. Gordana Varošanec-Škarić, mr. sc. Jelena Vlašić Duić, Davor Nikolić, prof i Elenmari Pletikos, prof). preslušali su govorni materijal i za svaku pojedinu riječ označili koji naglasak čuju te je li ostvarena zanaglasna duljina. Slušači su za svaku pojavnicu mogli zaokružiti znak za jednu od četiri standardne naglasne kategorije (ds, du, ks, ku) ili dopisati da čuju neku drugu naglasnu kategoriju (i koju). Usporedbom akustičke i perceptivne analize ovim radom dokazali smo da u hrvatskom suvremenom govoru supostoje tri naglasna sustava: dinamički sustav, tonski sustav i prijelazni naglasni sustav s naglascima porijeklom iz dinamičkog i iz tonskog sustava. Ukupni naglasni repertoar u hrvatskome suvremenome govoru čine pet naglasnih entiteta: dinamički kratki ili kratkosilazni, dinamički dugi, dugosilazni, dugouzlazni i kratkouzlazni. Akustički korelati primarni za razlikovanje ovih pet hrvatskih naglasaka su trajanje naglašenog vokala, odnos ukupne tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala te raspon tona u naglašenom vokalu. Sve ostale akustičke varijable mjerene u ovom radu su redundantne. Prema obrascima tonskoga kretanja samo se dugosilazni naglasak može tumačiti na temelju tonske konture naglašenog vokala (koja je silazna). Svi su ostali naglasci tonske razine. Uzlazne naglaske karakteriziraju dvije uzastopno visoke tonske razine, a silazne i dinamičke naglaske slijed visoke i niske tonske razine. Procesom slušne verifikacije 68% pojavnica korpusa ovjereno je u tzv. "sigurnim" naglasnim kategorijama, a 32% pojavnica, kod kojih se slušači razilaze u kategorizaciji predstavljaju auditivno "nesigurne" naglasne kategorije. U procesu slušne verifikacije naglasnog korpusa pokazalo se da je prepoznavanje naglasaka tonskog sustava mnogo sigurnije nego prepoznavanje naglasaka iz dinamičkog sustava. Naime, kod većine govornika koji ostvaruju tonski četveronaglasni sustav stručni se slušači slažu i više od 90% riječi kategoriziraju na isti način. Kod govornika koji ostvaruju dinamički naglasni sustav veliko je razilaženje u slušanju pojedinih naglasaka, te je samo 40-60% riječi kategorizirano u iste naglasne kategorije, i to pretežno kratkosilazni naglasak. Veliko razilaženje prepoznavanja naglasaka iz dinamičkog sustava rezultat je nepostojanja jasnih kategorija dinamičkih naglasaka u hrvatskoj akcentologiji. Stručnjaci posežu za vlastitim kategorijama opisa tvoreći tako za akustički istu pojavu različite nazive: npr. naglasak koji se isprofilirao kao dinamički dugi stručni ovjeritelji u ovom radu nazivaju: ravan, marker, dinamički dugi, dinamički poludugi, dinamički, varirajući i unutar istog procjenitelja, a još više između njih. Veliku ulogu u različitom kategoriziranju dinamičkih naglasaka ima i očekivanje naglasaka koji bi se u toj riječi pojavili u tonskom sustavu, tj. naglasna tonska fonološka rešetka kroz koju se propuštaju naglasci dinamičkoga sustava. Stoga isti procjenitelj dinamički dugi naglasak u riječima u kojima se očekuje dugosilazni često opisuje kao poludugi, dinamički dugi, dinamički, a u riječima u kojima se očekuje dugouzlazan kao ravan, marker uzlaznosti i dinamički dugi. Upravo na temelju ovih podataka o različitoj slušnoj kategorizaciji pojedinih naglasaka naglasci (i govornici) svrstani su u dinamički naglasni sustav. Podudarnost perceptivne procjene između dvaju stručnjaka (količina jednakih odgovora) varira između 46% i 73% upravo zbog razlike u imenovanju dinamičkih naglasaka, osobito dinamičkog dugog naglaska. U dinamičkom naglasnom sustavu postoji samo jedan naglasni tonski obrazac: visok i ravan naglašeni slog riječi, kojem slijedi nizak i ravan zanaglasni slog. Unutar dinamičkog sustava mnogi govornici razlikuju duge i kratke naglašene vokale, pa smo naglaske koji se u tom sustavu pojavljuju nazvali dinamički kratki i dinamički dugi. Neki govornici reduciraju razliku u trajanju (kraćenjem dugih naglašenih vokala), a neki ih potpuno neutraliziraju u kratki naglašeni vokal. U dinamičkom sustavu u kojem postoji samo jedan naglasak, taj se ostvaruje kao kratki, i on se akustički ne razlikuje od kratkosilaznog naglaska iz tonskog sustava. U dinamičkom naglasnom sustavu ne ostvaruju se zanaglasne dužine. Dinamičkim naglasnim sustavom govore pretežno govornici s kajkavskog i sa sjevernog čakavskog područja. U tonskom naglasnom sustavu, osobito kod govornika porijeklom iz Slavonije i Dalmacije, ostvaruju se četiri novoštokavska naglaska. Tri su različita tonska obrasca: dugosilazni naglasak ima u naglašenom vokalu silaznu tonsku konturu velikog raspona i nizak zanaglasni vokal ; kratkosilazni ima kratak visok naglašeni vokal i nizak zanaglasni vokal ; dugouzlazni i kratkouzlazni naglasak imaju jednak tonski obrazac – visok i ravan naglašeni vokal i visok zanaglasni vokal. Dugouzlazni za razliku od kratkouzlaznog ima duže trajanje naglašenog vokala i kraće trajanje zanaglasnog vokala, no kod ova je dva naglaska veliko polje preklapanja trajanja naglašenog vokala. Dokazana je regionalna razlika u ostvarenju uzlaznih naglasaka, tj. dvije varijante uzlaznih naglasaka: slavonska, u kojem zanaglasni vokal počinje na približno jednakoj tonskoj visini kao što je prosječna visina naglašenog vokala, i dalmatinska u kojem ton zanaglasnog vokala počinje na izrazito višem tonu od prosjeka naglašenog vokala. Neki govornici s tronaglasnim ili četveronaglasnim sustavom u osnovici imaju čakavske govore s akutom, pa se na mjestima gdje treba ostvariti dugouzlazni pojavljuje akut ili neka njegova varijanta. Zanaglasna dužina u tonskom sustavu ostvaruje se samo kod govornika kod kojih je prepoznato dalmatinsko porijeklo. Dužina se češće ostvaruje u riječima s kratkouzlaznim naglaskom. U prijelaznom naglasnom sustavu postoje tri naglaska: dugosilazni, kratki (kratkosilazni ili dinamički kratki) te dinamički dugi naglasak. Dugosilazni je naglasak jednak kao u tonskom sustavu. Kratki je naglasak akustički jednak kratkosilaznom, a ostvaruje se na mjestima na kojima bi se u tonskom sustavu pojavili i kratkosilazni i kratkouzlazni. Dinamički dugi naglasak jednak je dugom naglasku iz dinamičkog sustava, a pojavljuje se u riječima u kojima bi se u tonskom sustavu ostvario dugouzlazni naglasak. U prijelaznom sustavu zanaglasna se dužina ne ostvaruje. Prijelaznim naglasnim sustavom govore većinom govornici koji su odrasli i školovani na području s dinamičkim naglasnim sustavom (kajkavski teritorij), ali su roditelji porijeklom sa štokavskih područja u čijim organskim govorima postoji tonski četveronaglasni sustav. Za automatsko prepoznavanje naglasaka postavljene su granice među kategorijama: razlika između dugih i kratkih naglašenih vokala na 133 ms (trajanje naglašenog vokala), razlika između uzlaznih i silaznih naglasaka na 1, 2 ST (odnos tonske visine naglašenog i zanaglasnog vokala), dugosilazni se naglasak izdvaja ako je raspon tona u naglašenom vokalu veći 2, 9 ST. Uzimajući samo ove tri akustičke vrijednosti kao kriterij automatskog prepoznavanja naglasaka i usporedivši rezultate dobivene za pojedine riječi s rezultatima perceptivne verifikacije (samo riječi koje su perceptivno verificirane kao sigurne kategorije) pokazalo se da je podudarnost 69, 4%. Koje se vrijednosti sa sigurnošću percipiraju unutar pet dobivenih naglasnih kategorija i odgovara li postavljena granica percepcijskoj granici među kategorijama, trebalo bi dokazati perceptivnim testovima identifikacije i diskriminacije. U radu je istražen i utjecaj pristupa sloga na tijek fundamentalne frekvencije u naglašenom vokalu. Vrsta glasnika iz pristupa sloga utječe na tijek f0 u početnih 30 ms trajanja naglašenog vokala. Bezvučni obstruenti povisuju početnu f0 u vokalu (pa nastaje silazna krivulja), sonanti snižavaju početnu f0 (nastaje ravna tonska krivulja), a zvučni obstruenti mogu utjecati na oba načina. Budući da je kretanje tonske krivulje u početnoj četvrtini do trećini naglašenog vokala uvjetovano mikrofonetskim uvjetima, taj se dio ne bi smio interpretirati kao razlikovni dio tijeka tona u naglasku riječi, već ga u fonološkom opisu treba zanemariti. Na difonski sintetiziranom govoru prema podacima dobivenim o prosječnim vrijednostima pojedinih naglasaka dokazana je prepoznatljivost svih pet naglasnih entiteta. Prepoznavanje naglasaka sintetiziranih riječi dokazuje da su srednje vrijednosti tonskog kretanja pouzdaniji podaci za prepoznavanje naglasaka, dok je prosječno trajanje nepouzdanija akustička kategorija. Možemo zaključiti da u hrvatskom suvremenom govoru paralelno supostoje dinamički i tonski naglasni sustav s podsustavima koji čine kontinuirani prijalz između dva krajnja sustava – dinamičkog jednonaglasnog i tonskog četveronaglasnog sustava. U tim se sustavima pojavljuje ukupno pet naglasnih entiteta: dinamički kratki ili kratkosilazni, dinamički dugi, dugosilazni, dugouzlazni i kratkouzlazni. Ovih pet naglasaka prema akustičkim dokazima možemo opisati kao tri različita tonska obrasca: dugosilazni, silazni (dinamički dugi i kratkosilazni) i uzlazni (dugouzlazni i kratkouzlazni) i kao dvije naglašene dužine (dugi i kratki). Prema obrascu tonskoga kretanja u hrvatskom postoji samo jedna tonska kontura (u naglašenom vokalu dugosilaznog naglaska) dok se ostala dva silazna i dva uzlazna naglaska razlikuju samo u odnosu tonskih razina. Uzlazne naglaske karakteriziraju dvije uzastopno visoke tonske razine, a silazne tj. dinamičke naglaske slijed visoke i niske tonske razine. Dakle, dugi parnjak tzv. kratkosilaznom naglasku (dinamičkom kratkom) nije dugosilazni, već dinamički dugi, koji do sada nije opisivan i koji je još uvijek sporna kategorija jer ne postoji jasno u auditivnoj predodžbi slušača.

prozodemi; naglasci; tonski naglasni sustav; dinamički naglasni susatv; htvatski jezik; akcentuacija; akustička analiza; percepcija prozodije

nije evidentirano