hrvatski

Venditor custodiam praestare debet – o prijelazu rizika rei venditae u klasičnom rimskom pravu

Oportunost i opravdanost poznate maksime « ; emptione perfecta periculum ad emptorem pertinet» ; promatrana kao generalni stav rimskog klasičnog prava stoljećima je osporavana i iznova preispitivana. Poznata teorija E. Rabela iz tridesetih godina prošloga stoljeća kojom se osporava stav (vladajućeg) dijela doktrine da je to pravilo uzdignuto na razinu generalnog načela rimskog klasičnog prava te iznosi teza prema kojoj su i ovo pitanje klasici rješavali u karakterističnoj kazuističkoj maniri, ponovo je aktualizirana u recentnoj romanističkoj literaturi (E.Jakab, SZ/ 2004).Novim tumačenjem sintagme omni periculum na kupca će ispunjenjem ugovorenih, vremenski odvojenih klauzula preći periculum qualitatis ili periculum quantitatis za nepredviđeno nastalu štetu na individualiziranoj res vendita čija je tradicija odgođena za neki kasniji termin. Po mišljenju autorice ovog rada nije time nimalo dovedena u pitanje općenitost stava periculum emptoris. Naprotiv. Točno utvrđivanje vrsti rizika ugovaranjem uobičajenih klauzula to je pravilo dobilo preciznu razradu, ali i novu potvrdu koje je u punom skladu s rešenjima klasika i koje korespondira s gospodarskim interesima stranaka. Kupac je taj koji će snositi omni periculum na individualiziranoj stvari već samim zaključenjem ugovora u nekom kasnijem, striktno određenom terminu, ali prije tradicije stvari. To međutim ne znači i da u tom načelu treba prepoznati potvrdu, a ne iznimku od generalnog načela res perit domino ( W. Ernst, SZ, 1982/ 1998/2004.) iz čega bi slijedio zaključak da je konsenzualna kupoprodaja rimskog klasičnog prava na stvarim species imala izravne stvarnopravne učinke.

klasično rimsko pravo, prijelaz rizika, emptio perfecta, res vendita, periculum, custodia

nije evidentirano