hrvatski

Nacrt za životopis Vatroslava Jagića (Varaždin, 6. VII. 1838. - Beč, 5. VIII. 1923.)

Jagić, Vatroslav, (Varaždin, 6. VII. 1838. - Beč, 5. VIII. 1923.) najznačajniji je svjetski slavist druge polovice XIX. st. Gimnaziju je polazio u Varaždinu i Zagrebu a studij klasične filologije i njemačkog jezika u Beču. U Zagrebu je od 1860. do 1870. gimnazijski profesor. S F. Račkim i J. Torbarom 1864. pokrenuo je i uređivao znanstveni časopis Književnik. Doktorirao je 1871. na Sveučilištu u Leipzigu s disertacijom Das Leben der Wurzel de in den slawischen Sprachen. Od 1872. profesor indoeuropeistike na Sveučilištu u Odesi, a od 1874. do 1880. u Berlinu profesor slavenske filologije, pa u Sankt Peterburgu (1880.-1886.) i Beču (1886.-1908.) gdje neprekidno djeluje sve do umirovljenja 1908. U Berlinu 1875. pokreće časopis Archiv fuer slavische Philologie kojeg je uređivao punih 45 godina. Pravi je član JAZU (danas: HAZU)(1869.), sanktpeterburške Akademije (1881.), austrijske Akademije (1888.), SAN (1888.), Češke akademije (1898.) i dr. Umire u Beču 5. kolovoza 1923., a pokopan je 12. kolovoza 1923., prema vlastitoj želji, u rodnom Varaždinu. Kao povjesničar književnosti Vatroslav Jagić je dao važan prinos hrvatskoj književnoj historiografiji. U JAZU pokreće ediciju Stari pisci hrvatski, te uređuje njezinih prvih pet knjiga. Izdaje i komentira stare slavonske kodekse ; 1867. tiskan je prvi svezak njegove Historije književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga ; 1895. sintetski pregled Ruska književnost u osamnaestom stoljeću, u Vodnikovoj Povijesti hrvatske književnosti (1913.) objavio povijest glagoljske hrvatske književnosti, a 1917. tiska monografiju Život i rad Jurja Križanića. Najopsežnije je Jagićevo djelo Povijest slavenske filologije, (Istorija slavjanskoj filologii, Petrograd, 1910., 961 str.).

životopis; Vatroslav Jagić

nije evidentirano