hrvatski

U potrazi za starijim hrvatskim pseudoarabizmima

U većini europskih jezika, pa tako i u hrvatskome, postoje, u skladu s pojmom etymologia remota, samo neizravni arabizmi koji su stoga zapravo pseudoarabizmi. U ovom ću se radu pozabaviti romanizmima arapskog podrijetla koji su u naš jezik stigli preko kolonijalnomletačkih odnosno južnotalijanskih arabizama. Mletački je, kao jezik tada najsnažnije talasokracije na širokim prostranstvima istočnog dijela Mediterana (i s njim povezanih manjih mora) u mnogim lukama kontaktirao s grekofonim i s arabofonim govornim subjektima. Što se nekih govora južne Italije (i cijele Sicilije) tiče, oni su relativno dugo bili pod arapskom vlašću od koje su se (kao i jezično arabizirana Malta) uglavnom oslobodili tek u drugoj polovici 11. st. Autor se držao načela melius abundare osobito u drugom poglavlju, s namjerom da tretirani problem sagleda kao sastavni dio trokontinentalnih jezičnih dodira i sukoba. U završnom je poglavlju analizirao dva egzemplarna hrvatska pseudoarabizma, tj. orsani, &raquo ; ; arsenal &laquo ; ; i Marulićev hapax sapran, &raquo ; ; šafran&laquo ; ; . U zaključku je pokušao odgovoriti na pitanje za- što su neki (pseudo)arabizmi imali toliki uspjeh u nizu romanskih jezika, iako nisu bili neophodni leksemi. Radilo se o prestižu arapskih i drugih istočnih proizvoda (ne nužno luksuzne robe), dakle razlogu sličnom onom koji je u naše doba pridonio &raquo ; ; pobjedi&laquo ; ; neologizma hit u odnosu na šlager.

arabizmi; etymologia remota; tu|ice; povijest jezika; hrvatski jezik

nije evidentirano