hrvatski

Voda i grad : povijest vodoopskrbe grada Osijeka

Rijeke i njihove vode čovjeku su oduvijek važne. Vrelo su života ; izvor su hrane i prometnice, njihovim se vodama natapaju oranice, one su i izvorište energije. Na takvoj ulozi riječnih voda zasnivao se, i zasniva, život Osijeka smještenog uz Dravu, u izuzetno značajnom dijelu dunavsko-dravskog sliva. Te riječne vode su za stanovnike Osijeka, uz podzemne vode njegovog užeg i šireg područja, izvor života. Osijek je početkom druge polovice 18. stoljeća, prvi od svih gradova u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, imao vodovod i kanalizaciju javnog karaktera, što je zahvaljivao velikom broju pristiglog časničkog osoblja, smještenog u Tvrđi, naviknutog na viši životni / higijenski standard te bunarima koji su, međutim unatoč, blizini Drave, u ljetnim mjesecima često ostajali bez potrebne količine vode. Pri tome je izgradnja tvrđavskog vodovoda bila vezana i uz pogodnost što je grad Osijek smješten uz Dravu, taj nepresušni izvor velikih količina vode. Budući da je Tvrđa sve do sredine 19. stoljeća jedina od sva četiri osnovna dijela Osijeka imala obilježje grada, ali je bila snažna vojna utvrda, nije teško razumjeti zašto je jedino ona imala javnu vodoopskrbu. Iako su od 1809. Donji grad, Tvrđa, Novi grad i Gornji grad objedinjeni u jedinstven Slobodni i kraljevski grad Osijek, ipak su istočni, južni i zapadni dijelovi grada, osim Tvrđe, imali sve do druge polovice 19. stoljeća karakteristike nešto razvijenije seoske sredine. Voda za piće uzimala se iz dvorišnih bunara ili gradskih u kojima je kakvoća te vode za piće bila sumnjiva, a budući da je od dobre opskrbe vodom višestruko zavisilo stanovništvo i vojne jedinice, gospodarstvo (obrtničke radionice, tj. potonja industrija) kao i drugi potrošači vode, takove (ne)prilike zahtijevale su u Osijeku određene zdravstveno / higijenske standarde te su nametnule, posebice od druge polovice 19. stoljeća i početka 20., gradskom poglavarstvu rješavanje bitnog pitanja za grad. Kako dovesti u Osijek zdravu i pitku vodu, i to posebice na područje Gornjega grada koji je od druge polovice 19. stoljeća preuzeo od Tvrđe vodeću političku, gospodarsku i kulturnu ulogu te je i uvođenje vodovoda bila vrlo bitna odrednica njegovog daljnjeg sve snažnijeg razvoja. Iako se od kraja 19. stoljeća parcijalna mreža cjevovoda javne vodoopskrbe Osijeka širila i granala na sve dijelove grada, gotovo svi pokušaji organizirane gradske jedinstvene opskrbe vodom, potaknuti u posljednjim desetljećima 19. stoljeća i početkom 20., u brojnim idejnim rješenjima i planiranim osnovama, ostali su neostvareni sve do sredine 30-ih godina 20. stoljeća, i to najviše zbog nedostatka novčanih sredstava za ulaganja u izgradnju gradske javne sustavne vodoopskrbe. Zbog prijeke potrebe da se neodgodivo pitanje vodoopskrbe riješi gradsko su poglavarstvo, od 80-ih godina 19. stoljeća pa nadalje, doslovno zatrpale projektne osnove i idejna rješenja o „ dobavi“ zdrave pitke vode. Projekte i rješenja izrađivali su i nudili vrsni europski stručnjaci i poduzetničke tvrtke. Jedni su predlagali upotrebu vode iz Drave, drugi dovod vode iz gorskih vrela kod Orahovice podno Papuka i Krndije, a treći crpljenje vode iz dubokih (arteških) bunara. Budući da je to i vrijeme kada su u gradu harali i česti požari, pa je voda bila prijeko potrebna vatrogascima za gašenje vatre, prva konkretna inicijativa za vodovodom pojavila se, i ostvarila, u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Gornji grad, a u potonjim godinama i u vatrogasnom društvu Donji grad. Od kraja 20-ih godina 20. stoljeća suvremenu vodoopskrbu dobit će, uz Gornjograđane, i većina stanovnika Novoga i Donjega grada, a nakon završetka Drugog svjetskog rata širenjem vodovodne mreže na rubne, periferne dijelove grada (Industrijsku četvrt, Retfalu i druge) dravski vodovod postupno je rješavao pitanje vodoopskrbe grada Osijeka koji je u svojim osnovama, uz modifikacije vezane za širenje grada, povećanje broja potrošača vode i napredak tehnologije, prvotni sustav vodoopskrbe grada zadržao i do današnjih dana. Sedamdesete godine 20. stoljeća označile su znatno pogoršanje kvalitete dravske vode. Nagla, česta i po tadašnjim navodima „ teško odrediva zagađenja“ , posebice uočljiva u zimskom periodu, tj. pri niskom vodostaju Drave, potvrdila su prognoze „ da će kvaliteta dravske vode uskoro prelaziti granicu pri kojoj je moguće pročišćavanjem ostvariti kvalitetu vode za piće“ . Znatne promjene na kakvoći sirove i prerađene dravske vode, kao i veliki građevinski zahvati, posebice na južnom obrubu grada, koji su tražili neprestano širenje vodovodne mreže i opsežne rekonstrukcije postojećeg vodoopskrbnog sustava zahtijevali su novo rješenje gradske vodoopskrbe. U potonjem petogodišnjem razdoblju (od 1979. do 1984.) provedeni su „ vodoistražni radovi na podzemnim vodama“ , planirana je potpuna izmjena središnjeg dijela postojećeg vodoopskrbnog sustava, tj. crpilišta, kao i postrojenja za preradu vode, nov sustav upravljanja i pogona, te i izgradnja južnog magistralnog tlačnog cjevovoda. Uključivanjem u pogon arteških bunara B-1 na crpilištu „ Vinogradi“ magistralni cjevovod sirove vode svečano je pušten u upotrebu 27. srpnja 1984. godine. Budući da je krajem prosinca 1993. prodro šljunak u magistralni cjevovod sirove vode (od izvorišta „ Vinogradi“ do pogona za preradu vode na lokaciji „ Nebo pustara“ ) prouzročena je totalna šteta. Stoga se nametnula potreba izgradnje novog magistralnog vodovoda sirove vode što je obavljeno po svjetskim standardima, a pušten je u rad 24. prosinca 1994. godine. Taj kapitalni objekt gradske komunalne infrastrukture omogućavao je gradsku potrošnju vode od 30.000 do 35.000 m3, a u ljetnim mjesecima i do 45.000 m3. Budući da je crpilište opremljeno mjerno regulacionom opremom, kojom se kontroliraju projektne ulazne veličine, planirano je održavanje zdenaca kao i mjere zaštite crpilišta. Na temelju njih planirala se izrada zamjenskih zdenaca te njihova revitalizacija. U 21. stoljeću osječki vodovod potrošačima godišnje isporuči 8.000.000.000 litara vode. Cilj opskrbe stanovništva zdravstveno ispravnom vodom za piće motiviran je prvenstveno zdravstvenim potrebama. Stoga se u gradnju i osuvremenjivanje vodoopskrbe i odvodnje grada mnogo ulagalo, i nadalje ulaže, radi opskrbe Osječana vodom na razini zahtjeva dobrog komunalnog i zdravstvenog standarda.

Grad Osijek; Drava; vodoopskrba; osječki vodovod

nije evidentirano