hrvatski

Ljubavi nebeske, ljubavi zemaljske: prilozi hrvatskoj nabožnoj književnosti 18. stoljeća

"Plač Gospin i muka Isukrstova u slavonskoj nabožnoj knjizi 18. stoljeća" - Gospin plač, nekoć osobito popularan žanr hrvatske srednjovjekovne književnosti, susrećemo već u pjesmi "Pjesan ot muki Hrstovi" ("Pariška pjesmarica", 1380), a vremenom će proći kroz nekoliko razvojnih faza (narativna pjesma, dijaloška pjesma, potpuna dramatizacija pasionske teme). U radu se razmatra Gospin plač u djelima slavonskih autora 18. stoljeća (Šimun Mecić, Ivan Velikanović, Đuro Sertić, Antun Josip Turković) te se pokušavaju utvrditi njihovi predlošci. Istraživanje pokazuje da je Mecić koristio "Nauk krstjanski" (Mleci, 1616) franjevca Matije Divkovića, Đuro Sertić "Cvit razlika mirisa duhovnoga" (Mleci, 1726) franjevca Tome Babića – koji se, kao i Mecić, koristio Divkovićevim djelom – dok je Turković preuzeo Sertićevu obradu Babića. Za razliku od spomenutih autora, u čijim djelima nalazimo narativno-dijalošku, a ne dramsku verziju Gospina plača, Ivan Velikanović će jezično prilagoditi "Muku Gospodina našega Isukrsta i plač matere njegove" (Mleci, 1753) Petra Kneževića. / "Hagiografski epilij o svetoj Olivi Antuna Josipa Knezovića" - "Život svete Olive" (Pešta, 1761) jedan je od tri hagiografska epilija slavonskoga nabožnog pjesnika Antuna Josipa Knezovića. Nastao je na temelju anonimne i danas nepoznate čakavske verzije, objavljene u Mlecima 1698. godine. Popularnu legendu o "djevojci bez ruku" Knezović je ispjevao dvanaesteračkim distisima, a čakavski je tekst prenio u štokavsku ikavicu. / "Epilij Nikole Marčija o svetoj Mariji Egipćanki" - Hagiografski epilij "Život i pokora svete Marije Egipkinje" Nikole Marčija (1718– 1806) jedino je djelo u stihovima posvećeno toj svetici. Započevši ga pisati u svojim četrdesetim godinama, okončao ga je tek u starosti te objavio u Dubrovniku 1791. Kao što je i sam rekao u predgovoru, Marčiju je za predložak poslužilo djelo Španjolca Pedra de Ribadeneyre "Flos Sanctorum". Epilij ima šest pjevanja i u njemu je kronološki ispripovijedana priča o srednjovjekovnoj pokajanoj bludnici Mariji. Tematsko-motivski blizak sedamnaestostoljetnim pjesnicima koji su opjevavali živote pokajanih grešnika (I. Gundulić, "Suze sina razmetnoga", I. Bunić Vučić "Mandalijena pokornica", I. Đurđević "Uzdasi Mandalijene pokornice"), pisan osmeračkom sestom rimom, sa zamjetnom uporabom baroknoga ornatusa, s križanjem dionica epskoga i neepskoga podrijetla (monološko-refleksivne partije), sa živopisnim opisom pakla i Luciferova bijesa, epilij "Život i pokora svete Marije Egipkinje" možda po vremenu tiskanja pripada kraju 18 stoljeća, no istodobno uskrsava ponešto od najboljih proizvoda prethodne epohe. / "Jedna latinična verzija legende o svetoj Mariji Egipćanki i njezin talijanski izvor" - U radu je riječ o latiničnom rukopisu legende o svetoj Mariji Egipćanki koji se čuva u Arhivu Male braće u Dubrovniku (br. 1207). Nastao najvjerojatnije u 18. stoljeću, rukopis je ostao nezamijećen, a predstavlja dio korpusa hrvatskih prijevoda žitija spomenute svetice, koji su nastajali od 11. do kraja 18. stoljeća, pisanih latinicom i glagoljicom, latinskim i hrvatskim jezikom, u prozi i stihu. Komparativna analiza rukopisa br. 1207 pokazuje da je nepoznati prevoditelj kao predložak koristio talijanski prijevod djela "Flos Sanctorum" Španjolca Alonsa de Villegasa. / "Metastasijev 'Giuseppe riconosciuto' u Slavoniji" - Biblijska priča o Josipu Prekrasnom (Postanak, 37– 50) bila je iznimno popularna u staroj hrvatskoj književnosti ("Brevijar Vida Omišljanina" ; "Oksfordski zbornik" ; "Libro od mnozijeh razloga" ; Mavro Vetranović, "Skazanje od Osiba, sina Jakova patrijarke" ; Petar Vuletić, "Osip pravedni" ; Lukrecija Bogašinović, "Očitovanje Jozefa pravednoga, sina patrijarke Jakoba" ; Grgur Čevapović, "Josip, sin Jakoba patrijarke"), pripovijedalo se o pobožnom mladiću u prozi i stihovima, koliko danas znamo, od 14. do početka 19. stoljeća. Drama "Josip poznan od svoje braće" (Osijek, 1771) osječkoga franjevca Aleksandra Tomikovića (1743– 1829), inače prijevod oratorija "Giuseppe riconosciuto" Pietra Metastasija, zauzima posebno mjesto u tomu korpusu budući da je riječ o jedinom hrvatskom tiskanom prijevodu kojega Metastasijeva djela. / "Sjećanje na Antuna Kanižlića u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda" - Zanimanje za Antuna Kanižlića (1699– 1777), jedinog slavonskoga pjesnika 18. stoljeća u čijim je nabožnim pjesmama i poemi "Sveta Rožalija, panormitanska divica" (Beč, 1780) barokni stil posljedica svjesnog estetičkog izbora, nije prestalo ni tijekom 19. stoljeća: u Danici ilirskoj tiskane su pjesme iz njegovih molitvenika, priređivana su nova izdanja njegovih djela, nabožni lirski sastavci iz njegovih molitvenika uvrštavani su u knjige iste žanrovske pripadnosti, ali drugih autora, Ivan Krizmanić prepjevao je "Svetu Rožaliju" na kajkavsko narječje, Miroslav Kraljević u Požegi 1863. iznova je tiskao "Svetu Rožaliju", pojavljuju se prvi biografski i književnopovijesni prikazi Kanižlićeva života i djela (A. Rumpler, J. Forko, M. Pavić, I. Scherzer), a sjećanje na tog požeškoga isusovca oživjet će i u pripovijetki "Opančareva kći" (Vijenac, 1871) Josipa Eugena Tomića.

Šimun Mecić; Ivan Velikanović; Đuro Sertić; Antun Josip Turković; Matija Divković; Petar Knežević; Nikola Marči; Pietro Metastasio; Antun Kanižlić; slavonska književnost 18. stoljeća; nabožna književnost; Giuseppe riconosciuto; Marija Egipćanka

nije evidentirano