hrvatski

Dubrovnik kao izazov hrvatskim liricima 20. stoljeća

U članku se ispituje odnos trojice hrvatskih lirika 20. stoljeća – Miroslava Krleže, Ivana Slamniga i Luke Paljetka – prema Dubrovniku kao mitskom, emblematskom gradu nacionalne povijesti i visoke kulture, posebice odnos prema Ivanu Gunduliću. Nakon uvoda, u kojem se kratko, na primjeru Augusta Šenoe, opisuje glorikifatorski i panegirički odnos hrvatskih pjesnika 19. stoljeća prema Gradu i njegovoj književnosti, analiziraju se lirski tekstovi Miroslava Krleže (Balade Petrice Kerempuha), Ivana Slamniga (Dronta i Sed scholae) i Luke Paljetka (Pjesni na dubrovačku) koji tematiziraju grad Dubrovnik, njegov kulturu i kanonskog baroknog pjesnika, te se nastoji pokazati da je svaki od ta tri pjesnika s dubrovačkim ranonovovjekoljem uspostavio specifičan odnos: dok M. Krleža vodi osporavateljski, ironički dijalog, potaknut vlastitim ljevičarskim koncepcijama, I. Slamnig vodi eliotovski dijalog kroz stoljeća, ozbiljan ali i ludički dijalog u kojem prošlost, uz relativizirajuću skepsku lirskog subjekta, isto toliko osvjetljava sadašnjost kao i sadašnjost prošlost, a Luko Paljetak s dubrovačkom prošlošću „ vodi“ suvremeni, postmodernistički monolog obilježen banalizacijom i trivijalizacijom mitske prošlosti, a istodobno prožet čežnjom i nostalgijom.

dubrovačka književna kultura, ideologija, estetika, M. Krleža, I. Slamnig, L. Paljetak

nije evidentirano