Nalazite se na CroRIS probnoj okolini. Ovdje evidentirani podaci neće biti pohranjeni u Informacijskom sustavu znanosti RH. Ako je ovo greška, CroRIS produkcijskoj okolini moguće je pristupi putem poveznice www.croris.hr
izvor podataka: crosbi !

Kratski pregled povijesti Cresa do 1947. godine (CROSBI ID 35534)

Prilog u knjizi | izvorni znanstveni rad

Strčić, Petar Kratski pregled povijesti Cresa do 1947. godine // Stotinu godina hrvatske škole u Cresu : 1907.-2007. / Parat, Mirko (ur.). Cres: Osnovna škola Frane Petrića Cres, 2007. str. 9-88

Podaci o odgovornosti

Strčić, Petar

hrvatski

Kratski pregled povijesti Cresa do 1947. godine

Otok Cres pripada Kvarnerskim otocima, a nalazi se na sjeverozapadnom dijelu istočne obale Jadranskoga mora ; dio je Zapadne Hrvatske, između Istre, vinodolsko-riječkoga dijela kopnene obale i o. Krka. Po novim mjerenjima površinom je otprilike jednak susjednom o. Krku, te su oba najveća na Jadranu. U povijesnom razdoblju uskim je kanalom odvojen od o. Lošinja. Do u novi vijek znalo se oba otoka kao jedan nazivati, prapovijesnim i prvim imenom – Apsoros ; tako se zvalo i naselje na o. Cresu, potonji hrvatski Osor, talijanski Ossero, a do 15. st. glavno je upravno i crkveno središte tih otoka i susjednih otočića (bez o. Krka), kada tu ulogu preuzima Cres, talijanski Cherso. Svi Kvarnerski otoci dugo su zvani Apsirtidi, na hrvatskome Osorski otoci, povremeno sve do 18. stoljeća. Otoci i grad ime su dobili po mitskome kolhidskom kraljeviću Apsirtu s istočne obale Crnoga mora, koji je u helenskoj legendi ovdje ubijen. Ima nalaza i gradina iz prapovijesnog doba, i iz oko 10.000 do 7.000 god. pr. Kr., ali su nam nepoznati njihovi stvaratelji. Prvi poznati stanovnici su Iliri, i to Liburni, pa i u evropskim razmjerima poznati kao izvrsni brodograditelji, pomorci i ratnici. Oni su se inkorporirali u Rimljane, koji su u 1. st. pr. Kr. otok zaposjeli i držali ga do propasti svojega Carstva u 5. st. Vjerojatno potkraj 6. st. stigli su na Cres Slaveni, koji su se poslije profilirali u Hrvate, te su do danas ostali apsolutno većinskim pučanstvom. Od 12. do 18. st., s jednim prekidom, drži ga Mletačka Republika, što je utjecalo na jačanje talijanskoga etnosa, te na proces talijanašenja, a u doba Kr. Italije (20. st.) i nasilne talijanizacije Hrvata, u 20. st. Nakon sloma Kr. Italije u tome vijeku, u doba staljinističke/jugoslavenske prevage 40-ih i 50-ih godina 20. st. znade se i nasilno utjecati na radikalno smanjivanje talijanskoga etnosa, na njegovu emigraciju. Od 1. st. pr. n. e. do polovice 20. st. vladajuća je struktura u upravi, gospodarstvu i crkvi manjinska, romanska, potonja talijanska, do u 20. st. sa sudjelovanjem i apsolutno većinskih Hrvata, uglavnom seljaka, ribara, pastira, običnih moranara.. Otok Cres bio je rukama niza stranih sila, Grka, Rimskoga, Bizantskoga i Franačkoga Carstva, Gotske, Hrvatske i Hrvatsko-Ugarske Kraljevine, Mletačke Republike, Napoleonove Francuske, Habsburške Monarhije, Kraljevine Italije, Velikonjemačkoga Reicha ; veoma kratko je u rukama Države SHS (zagrebačke). U međuvremenu su se na njega znali zalijetati, npr., (u mitu) Huni, pa (stvarno) Saraceni/Arapi i Genovežana (u srednjem vijeku), D'Anunzijevi protofašisti i srpski nacifašistički četnici (u 20. st.). U II. sv. ratu uključuje se u maticu domovinu Hrvatsku, u okviru DF/FNR Jugoslavije, što je definitivno međunarodno pravno potvrđeno 1947. godine. Otok je bio svima privlačan kao dio najsigurnijega, pa time i obveznog morskoga puta po Jadranu. Crešani su uglavnom živjeli od pomorske privrede, ribolova i stočarstva (ovce). U kriznim vremenima, od 19. st. znaju otići i stalno se iseliti u prekooceanske zemlje. Kršćanstvo je veoma rano stiglo i ovdje ostalo – u okviru Rimokatoličke crkve – do danas, pa je od 6. djelovala i Osorska biskupija ; u 19. st. uključena je u krčku dijecezu (s kraćim prekidima u 20. st.). Aktivni su već prvi redovnici – pustinjaci bazilijanci (istočnjaci), benediktinci (zapadnjaci), benediktinke i danas, kao i franjevačka Mala braća te konventualci. Ima vrijednih prapovijesnih grobnih ostataka, pa i hramova. Kršćanstvo je napose dalo niz spomenika i više ličnosti znamenitih i u svjetskim razmjerima. Tu su ostaci više rano kršćanskih crkava (5/6. st.), a i danas je u funkciji nekoliko antičkih hramova. Veoma je bogata i druga baština u kamenu, pa rukopisna, entnološka, umjetnička, itd. Među njima su najvrijedniji latinski pisan Osorski evanđelistar (10. st.) i, po nekim mišljenjima, najstariji kameni natpis na hrvatskome jeziku i pismu/glagoljici, Valunska ploča, s istovjetnim tekstom i na latinskome jeziku (11. st.). Latinsko/romanski pa potonji talijanski svijet dao je sjajne sadržaje baštine u latinitetu, a isto tako i slavenski, potonji hrvatski s glagoljaštvom i staroslavenskom/starohrvatskom Službom Božjom. Prvi se normirani, statutarni pravni propisi spominju u 14, a posljednji je statut i tiskan, u 17. stoljeću. Otok je zavičaj više veoma istaknutih ličnosti. Za Sv. Gaudencija (10-11. st.), komaldoljskoga benediktinca, zaslužnoga za podizanje hramova i osnivanje samostana i u Istri, smatra se da bi mogao biti i iz Osora. Ovdje je bio na čelu Osorske biskupije. Po otoku ima i više uglednih obitelji, npr., Petrisi, koji su Hrvati, možda i iz Bosne, kraljevske krvi, kako je pisao najugledniji, u 16. st. – Franjo, poznati i kao Patrizio i Patritius. Najpoznatiji je Crešanin uopće, filozof, gospodarstvenik, sveučilišni profesor, plodni pisac, prevoditelj ; njegova rodna kuća danas je središnji otočki muzej veoma bogata sadržaja. Otok je dao niz nadbiskupa i biskupa. Iz 15/16. st. je Antonio Marcello Petris, naslovni nadbiskup grčkoga Patrassa i prviministar general konventualaca, kao i Bonaventura Soldatich/Soldatić (19. st.), uz to naslovni nadbiskup Sofije, osnivatelj bogoslovnih škola u Cresu i Rimu. Pomorski kapetan Petar Lusina/Lužina (19/20. st.) isto je u svjetskim razmjerima poznat kao važan član prve ekspedicije na Sjeverni pol. Iz 19/20. st. je Stjepan Ivančić, franjevac trećoredac, povjesničar, napose o glagoljaškoj baštini, te Mate Tentor, pedagog, filolog, bibliotekar, direktor Sveučilišne, središnje knjižnice u Hrvatskoj, u Zagrebu. Placido Cortese (20. st.), redovnik je konventualac, pisac, novinar, urednik, direktor nakladničke kuće u središnjici svoga Reda, u Padovi, ušao je u povijest Engleza, Čeha, Hrvata, Slovenaca i Židova, pomažući im i spašavajući ih iz kraljevsko-fašističkoga talijanskoga i njemačko-nacističkoga logora u Padovi. Uhvaćen je, teško mučen, ali nikoga nije odao, te je ubijen. U 2003. završen je postupak da ga se proglasi blaženim. A po baki je iz Cresa bio Franjo Orlić/Francesco Orlich, predsjednik Republike Kostarike (20. st.). Talijanski književnik iz Trsta, Claudio Magris, pišući u naše dane o otoku Cresu pozvao se na povijest, između ostaloga, zato jer je to « epski i homerovski krajolik» te ga « doživljava kao osebujno utjelovljenje civilizacije» . O otoku Cresu u Hrvatskoj i u inozemstvu sačuvana je bogata arhivska građa, a opsežnija je i literatura, na više jezika. Ovaj je prilog uvid u najnovije rezultate znanosti i struke, s rezultatima istraživanja i proučavanja, analizama i interpretacijama, stajalištima i mišljenjima ; pridana je pažnja isticanju nekih povijesnih komponenti u događanjima, te životu i djelovanju ličnosti, koje do sada nisu isticane, spominjane ili jesu, također na koristan način, ali s drukčijim rezultatima. Nadamo se da će ovaj prilog za sintezu povijesti o. Cresa do 1947, prijelomne godine u novijoj njegovoj povijesti općenito, korisno poslužiti i za konačno pisanje opsežnije povijesti događanja i ličnosti veoma bogatoga otoka na Jadranskome moru.

Cres, Kvarnerski otok, povijest

nije evidentirano

engleski

The short review of Cresan history until the year 1947.

nije evidentirano

Cres, the Kvarner island, history

nije evidentirano

Podaci o prilogu

9-88.

objavljeno

Podaci o knjizi

Stotinu godina hrvatske škole u Cresu : 1907.-2007.

Parat, Mirko

Cres: Osnovna škola Frane Petrića Cres

2007.

978-953-6081-55-5

Povezanost rada

Povijest