hrvatski

"Zbroj naše dobi 70 je godina, ako smo snažni i 80": Božji dar ljudske dugovječnosti prema anegdoti iz XII. stoljeća

Tvrdnja da je životni vijek srednjovjekovnih ljudi bio kratak i da je rijetko prelazio dob od 40-50 godina, nikako nije točna. Ljudi su umirali zbog loših uvjeta života, slabe prehrane, nedovoljne ili nikakve zdravstvene zaštite, dakako i zbog ratova, epidemija bolesti, klimatskih promjena koje uništavaju ljetinu i izazivaju akutnu glad i kroničnu pothranjenost. Razlog kraćeg trajanja života ne valja povezivati s "biološkim" promjenama, jer je duljina života više-manje konstantna. Mnogobrojni pokazatelji upućuju na zaključak da nema velikih razlika između čovjeka antike i onoga XXI. stoljeća, čak ni kada je riječ o iznimno dugom vijeku. Primjerice, grčki filozof Demokrit (V.-IV. st. pr. Kr.) umro je u 100. ili 109., a njemački filozof Hans-Georg Gadamer (1900.-2002.), proučavatelj Matije Vlačića, u 102. godini života. Mudra je izreka koju je u svojim "Esejima" spomenuo francuski pisac i filozof Michel de Montaigne (1580.) kako "starost nanosi više bora našem duhu negoli licu". "Starost boli!", zavapit će Michelangelo Buonarroti. Suprotnost su tome pjesničke vizije starih Kelta u kojima dominira imaginarij o "čudesnim zemljama vječne mladosti ispod mora i jezera", u kojima je "ukinuto starenje". Stanovnici otoka Avalon ili "Otoka jabukovih stabala" za sebe su ustvrdili "da su na svojoj zemlji od početka stvaranja svijeta, bez starosti i bez ijednoga groba". U ovom prilogu autor sažeto iznosi sadržaj jedne zanimljive srednjovjekovne priče o određivanju trajanja ljudskog vijeka, koju je povjesničar i kulturni antropolog Georges Minois donio u svojoj knjizi "Povijest starosti: od antike do renesanse", Paris 1987.

Ljudska dugovječnost; anegdota

nije evidentirano