hrvatski

Prilagodba roditelja djece oboljele od cerebralne paralize

Cilj je ovog istraživanja ispitati prilagodbu roditelja djece s cerebralnom paralizom kao i faktore koji su povezani s roditeljskom prilagodbom, a sve to unutar modela rizičnih i zaštitnih faktora Wallandera i Varnija (1998). U ispitivanje su bile uključene dvije skupine sudionika. Kliničku skupinu činili su roditelji 77 djece s cererebralnom paralizom koja pohađaju redovne vrtiće ili škole, a u manjoj mjeri posebne ustanove i to iz osam hrvatskih gradova. U istraživanju je sudjelovalo 59 bračnih parova – roditelja djece s cerebralnom paralizom te 18 roditelja bez bračnog partnera. Usporednu skupinu činili su roditelji djece predškolskih i školskih ustanova s područja grada Rijeke: roditelji 108 djece i to 90 bračnih parova i 18 roditelja bez bračnog partnera. Primijenjen je niz mjernih instrumenata kojima su se nastojale obuvatiti relevantne varijable koje po modelu spadaju u rizične i zaštitne faktore te prilagodbu. Dobiveni rezultati pokazuju da djeca s cerebralnom paralizom imaju više problema u ponašanju (po procjenama majki i po procjenama odgojitelja/nastavnika) i manju funkcionalnu samostalnost u usporedbi sa zdravom djecom. Majke djece s cerebralnom paralizom u usporedbi s majkama zdrave djece doživljavaju veći intenzitet stresa u roditeljskoj ulozi (rizični faktor), imaju izraženiji neuroticizam i pesimizam, percipiraju manju kvalitetu braka i obiteljsku kohezivnost i prilagodljivost, imaju manju dostupnu socijalnu mrežu i veću potrebu za podrškom te u većoj mjeri koriste suočavanje izbjegavanjem (zaštitni faktori). One također pokazuju manje uobičajenog ugodnog te više neugodnog raspoloženja kao i izraženije psihičke simptome i zdravstvene tegobe u usporedbi s majkama zdrave djece (aspekti prilagodbe). Očevi djece s cerebralnom paralizom u usporedbi s očevima zdrave djece doživljavaju veći intenzitet stresa u roditeljskoj ulozi (rizični faktor) i imaju veću potrebu za podrškom (zaštitni faktor). Očevi djece s cerebralnom paralizom imaju izraženije psihičke simptome i zdravstvene tegobe u odnosu na očeve zdrave djece, ali se ne razlikuju u razinama uobičajenog ugodnog i neugodnog raspoloženja (aspekti prilagodbe). Majke i očevi djece s cerebralnom paralizom se ne razlikuju u ukupnom intenzitetu roditeljskog stresa (rizičan faktor), ali se razlikuju u pojedinim izvorima stresa. U pogledu zaštitnih faktora, majke djece s cerebralnom paralizom postižu više rezultate na ugodnosti i u većoj mjeri koriste emocijama usmjereno suočavanje. Majke i očevi djece s cerebralnom paralizom razlikuju se samo u uobičajenom neugodnom raspoloženju (kod majki je ono izraženije), ali ne i u ugodnom raspoloženju te izraženosti psihičkih simptoma i zdravstvenih tegoba. U pogledu odnosa između rizičnih i zaštitnih faktora te prilagodbe rezultati ovog istraživanja pokazuju da pojedini rizični i zaštitni faktori imaju značajne izravne efekte na neugodno raspoloženje kod majki te izraženost psihičkih simptoma kod majki i očeva djece s cerebralnom paralizom. Kao značajni samostalni prediktori su se, ovisno o promatranom kriteriju te spolu roditelja, izdvojili problemi u ponašanju po procjenama majki, roditeljski stres, neuroticizam i ugodnost. Veća percepcija problema u ponašanju djeteta, intenzivniji roditeljski stres, izraženiji neuroticizam i slabija izraženost ugodnosti povezani su sa lošijom prilagodbom roditelja. Utvrđen je i značajni moderatorski efekt pesimizma i obiteljskog funkcioniranja na odnos između intenziteta roditeljskog stresa i izraženosti psihičkih simptoma kod majki i/ili očeva djece s cerebralnom paralizom: nizak pesimizam i visoka obiteljska kohezivnost i prilagodljivost imaju zaštitnu ulogu u situacijama intenzivnog roditeljskog stresa. Također je utvrđena medijacijska uloga roditeljskog stresa u odnosu između problema u ponašanju kod djeteta (kao rizičnog faktora) i dvije mjere prilagodbe (neugodnog raspoloženja te izraženosti psihičkih simptoma).

cerebralna paraliza; rizični faktori; zaštitni faktori; prilagodba roditelja

nije evidentirano