hrvatski

Represivne mjere komunističkog režima prema hrvatskoj političkoj oporbi 1945-1975 godine. Najznačajniji politički procesi.

Suđenja za ratne zločine, kao i suđenja nakon sloma hrvatskog proljeća i masovnog pokreta, bili su mehanizmi kojim se komunistički režim branio od političke domaće i inozemne oporbe. Montirani politički procesi, stroge kazne, kao i likvidacije koje je izvela Udba i SDS u inozemstvu imali su osim eliminacije oporbe i preventivan zadatak - spriječiti nastajanje buduće oporbe. Kazne su bile goleme pa iako su bile utemeljene na ondašnjim zakonima, za Hrvate su se izricale posebno stroge kazne za razliku od istih djela koja su učinjena u drugim republikama. Hrvatska emigracija u domovini i inozemstvu bila je žestoko progonjena. Od ukupne jugoslavenske oporbe Hrvati su bili najžešći protivnici komunističkom režimu, posebno emigracija. Zajednički krimen hrvatske oporbe bio je u tome što je željela i tražila slobodnu Hrvatsku, slobodnu upotrebu hrvatskog jezika, pravo na svoju hrvatsku kulturu, povijesnu baštinu, slobodno iskazivanje hrvatskog nacionalnog identiteta, da slobodno mogu reći da su Hrvati te da je Hrvatska država Hrvata, a zatim ostalih građana Hrvatske. Pripadnici oporbe željeli su srušiti postojeći komunističko-totalitaristički režim koji je po njihovu mišljenju kriv za takvo stanje. Željeli su uskrsnuće NDH iako za to nisu postojale ni teoretske mogućnosti. Bila je to utopistička ideja, hibernirani san stare generacije ustaške oporbe iz emigracije, a manje onih u domovini. Jugoslavenske sigurnosne službe /UDB, SDS/, policija, tužilaštvo i sudovi bili su vrlo efikasni, kombinirajući bezbroj varijacija na člancima 100, 106, 109, 118, 133 i 225 KZ SRH/SFRJ. Represivne mjere prema hrvatskoj političkoj oporbi trebale su zaštititi opstanak komunističkog režima.

Komunistička partija Hrvatske; totalitarizam; progon i represija; emigracija

nije evidentirano