njemački

Im Jahrhundertealten Grenzgebiet zwischen dem westen und dem osten Europas - Festungen der Ritterorden im mittel-alterlichen Kroatien

Postojanje utvrda viteških redova u srednjovjekovnoj Hrvatskoj odraz je i posljedica kulturno-povijesnih odnosa između Europe i islamskog svijeta na istoku Sredozemlja. Važnost tih kontakata europskog srednjovjekovlja i Prednjeg Istoka je u njihovoj uzajamnosti koja je snažno utemeljena u trajnom interesu kršćanstva za Svetu zemlju. Do najsnažnijih interakcija Europe s islamskim svijetom došlo je posebice u svezi križarskih pohoda (XI.-XIII. stoljeća) i oblikovanja križarskih država na Prednjem Istoku. Pored vjerskog aspekta, brojnim križarskim pohodima, dakle toj izvanjskoj ekspanziji, prethodili su, poput nekakove unutarnje ekspanzije: demografska eksplozija na Zapadu, snažan pokret krčenja obradivih poljodjelskih površina, opći gospodarski napredak, kao i nužnost proširenja trgovine, Europa je upravo putom ostvarenih trgovačkih veza upoznala raznolike poticaje, kao i duhovna i tvarna bogatstva Istoka. Na tom je pravcu razmjene važan doprinos i uloga križara kao prenositelja brojnih tekovina. U toj je višeznačnoj hemisferskoj razmjeni ideja i dobara Istoka i Zapada, zacijelo, participirala i srednjovjekovna Hrvatska, koja je od 1102. Godine personalnom unijom uklopljena u Ugarsko kraljevstvo. Idealan položaj nametao je Hrvatskoj stoljećima ulogu posrednika, ali i čuvara velikog europskog kulturno-povijesnog nasljeđa. To taloženje svjetske povijesti zrcali se, dakako, i u pojavi jasno izraženog horizonta profane i sakralne graditeljske djelatnosti koja se, slijedom pisanih izvora, tvarnih i jezikoslovnih (toponomastičkih) svjedočanstava na svekolikom povijesnom prostoru Hrvatske, mogu jasno dovesti u svezu s pojavom viteških redova. Sukladno povijesnoj zbilji koja je nametala uspostavu stalnog i čvrstog mosta između Europe i Prednjeg Istoka, susrećemo na prostoru od jadranskog priobalja do rijeke Drave tragove nazočnosti viteških redova. U vrijeme velikih križarskih pohoda preferiran je srednjodalmatinski prostor, na kojem još u drugoj polovici XII. stoljeća nastaje slavni europski templarski, pa potom i priorat ivanovaca u Vrani nedaleko Biograda na moru. Iz središnjeg prostora južnog dijela Hrvatske u kojem su brojni posjedi templara i ivanovaca, kao i njihova utvrđena sjedišta, prema dubini Karpatske kotline, odnosno jezgri tadašnjeg ugarskog kraljevstva Arpadovića, pa potom i Anžuvinaca, valjalo je osigurati kopnene pravce. Pisana vrela o posjedima viteških redova, njihovim selištima, crkvama i utvrđenim položajima upravo u zahvatu velikog puta dolinom rijeke Une i Kupe, pa preko Drave u Transdanubiju, govore o važnosti tih prometnih pravaca. Na temelju kartiranja burgova i sakralnih građevina proizlazi kako su se posjedi i središta političke moći templara, sve do ukinuća viteškog reda (1312.), koncentrirala u blizini istočnojadranske obale, dakle u Hrvatskoj koja je tada južno sredozemno pročelje moćnog srednjovjekovnog kraljevstva Ugarske. Najmoćniji i teritorijalno najrasprostranjeniji viteški red ivanovci, preuzeo je početkom XIV. stoljeća veliki dio posjeda templara i održao se tijekom čitavog srednjega vijeka. Najveća koncentracija organizacijskih čvorišta ivanovaca unutar srednjovjekovnog kraljevstva Ugarske zapažena je na tlu Hrvatske. Upravo preko Jadrana ivanovci su ostvarivali najbližu vezu s Prednjim Istokom. Ostala središta ivanovaca diljem prekovelebitske Hrvatske, odnosno međuriječja Drave, Dunava i Save, nastala su na temelju vojnih ili gospodarskih potreba (prometnice, križišta cesta, rudna i mineralna ležišta), pa potom, u svezi same karitativne uloge ivanovaca, u blizini termalnih izvora i ranih oblika gradova. Na temelju analize tlorisa utvrđenih gradova viteških redova u Hrvatskoj koju je provela L. Dobronić, izdvojena su dva temeljna tipa burgova. Prvom tipu utvrđenih gradova, koji su vremenski ponešto raniji, ali sinkroni romaničkim burgovima koji se u Europi pojavljuju od 1000.-1200. Godine, temeljna je odrednica pojava branič-kule (njem. Bergfrit) unutar dvorišta opasanog bedemom (Bela, Margečan, Vrana). Te burgove može se datirati u drugu polovicu XII. stoljeća. Po vremenu moguće izgradnje ponešto mlađi stratum utvrđenih gradova, unutar prvog tipa, tvore utvrde Čaklovac i Doljanovac sa snažnim branič-kulama i ponekad dvorištem. Te je burgove moguće pripisati sredini XIII. stoljeća. U prvoj četvrtini XIII. stoljeća nastaje veliki utvrđeni grad Sv. Ivana (Pakrac) kojega Dobronić drži primjerom drugog tipa burga viteškog reda. Nepravilan tloris grada tvore ravne sekcije bedema flankirane okruglim kulama. Unutar grada je branič-kula. Castrum Liube naziv je fortifikacijskog sklopa nastalog u prvoj polovici XIII. stoljeća kraj Ljubača na zapadnom rubu Ravnih Kotara. Taj zanimljivi kompleks predstavlja de facto zaseban tip utvrđenog grada viteškog reda ivanovaca. Izneseni zbirni pokazatelji uputili su na višestoljetno nasljeđe templara, ivanovaca i sepulkralaca, koje je obilježilo prostor Hrvatske i podcrtalo potrebu sustavnog upoznavanja kulturnih svjedočanstava viteških redova, koji su tijekom europskog srednjovjekovlja predstavljala važnu kariku u povezivanju Europe s islamskim svijetom na Prednjem Istoku.

Viteški redovi; templari; ivanovci; sepulkralci; utvrde; srednjovjekovne ceste; križarski ratovi; priorat Vrana; Biograd na moru; Ugarsko kraljevstvo; Hrvatska; Sredozemlje; islamski svijet

nije evidentirano