hrvatski

Prometna politika u funkciji održivog razvoja

Prometno planiranje ne može se temeljiti na zadovoljavanju prometne potražnje, nego mora kontrolirati prometni rast i ciljano ga kanalizirati modeliranjem opcija induciranja željenje potražnje. Poimanje prometnog sustava zahtijeva integrativni intermodalni pristup te poznavanje temeljnih postulata održivog razvitka. Metodologija strategijskog prometnog planiranja temelji se na kompleksu utjecajnih čimbenika. Ona podrazumijeva sustavno izučavanje šire problematike – od geoprometne analize i dinamike prometnih tokova do elemenata prometne politike – infrastrukture, gospodarenja i regulative ; eksternih troškova prometa ; sigurnosti i zaštite okoliša u prometu ; specifikuma gradskog prometa i prostornog planiranja ; novih tehnologija u funkciji prometnog razvoja ; transport acquisa itd. Sintagma održivog razvitka, koja se terminološki uvriježila aktualizacijom Rio deklaracije i nastavno Kyoto protokola devedesetih godina prošlog stoljeća, temelji se na « tree pillar» koncepciji razvoja, koji podrazumijeva ekonomski rast uvjetovan ekološkom ravnotežom i društvenim napretkom. Korelativna i izrazito suportivna funkcija prometa u gospodarskom rastu na globalnoj razini tijekom dosadašnjeg se je razvoja manifestirala strategijskom opcijom „ demand oriented” planiranja što je rezultiralo stihijskim rastom onih transportnih modula koji su parirali zahtjeve prometnog tržišta i tržišne potražnje, poglavito rastom cestovnog i zračnog prometa. Takav neuravnoteženi prometni razvoj, dodatno pospješen procesima globalizacije, deregulacije i liberalizacije tržišta, implicirao je poremećaje, kako u uvjetima tržišnog natjecanja prometnih grana, tako i u učinkovitosti prometnih sustava na razini mreža, a ponajviše u razvoju specifičnih kategorija prometa, kao što su javni i gradski promet. Negativna dimenzija prometa, artikulirana pojmom eksternih troškova prometa, veličinom je dosegla ekonomske koristi prometnog sektora pa recentni strategijski dokumenti usvajaju novu opciju « goal oriented» planiranja, koja diktira odvajanje međuzavisnosti prometnog i gospodarskog rasta te kontrolu rasta, poglavito cestovnog prometa. Smanjenje štetnog utjecaja prometa na čovjeka i životni okoliš podrazumijeva sinkroniziranu primjenu inovativnih tehnologijskih, operativnih i ekonomskih mjera. U kontekstu geopolitičkih promjena u Europi – ujedinjenja Njemačke i raspada bivše Jugoslavije, Čehoslovačke i Sovjetskog saveza, kao i proširenja Europske unije, unapređenje prometnog sektora važna je pretpostavka za dinamičnije integracijske učinke. Većina europskih zemalja pokazuje tendenciju ukidanja subvencioniranog statusa prometnog sektora i smanjenja utjecaja državne uprave različitim oblicima deregulacije, decentralizacije i privatizacije. Jedinstveno tržište označilo je zaokret u zajedničkoj prometnoj politici Europske unije i rezultiralo liberalizacijom prometnog sektora, uvažavajući pri tom određena društvena, ekonomska i prostorna ograničenja. Izazovi jedinstvenog tržišta proširene Europske unije, naime, trebaju biti praćeni zajedničkom prometnom strategijom, implementiranom na nacionalnim razinama odgovarajućom prometnom politikom. Transportna industrija ima važnu ulogu u privredi Europske unije s udjelom od 7 posto u bruto domaćem proizvodu, 7 posto ukupno uposlene populacije, 40 posto svih investicija i 30 posto energetske potrošnje. Prometna potražnja je označena konstantnim rastom u posljednjih dvadeset godina sa stopom od 2, 3 posto u robnom prometu, a 3, 1 posto u putničkom prometu. Osim suportivne funkcije prometa u ekonomskom razvoju, ravnomjernoj prostornoj distribuciji i socijalnoj koheziji, prometna politika treba odgovoriti zahtjevima smanjenja negativne dimenzije prometa izražene veličinom eksternih troškova.

Prometne nezgode i nesreće; mjere prevencije; sigurnosni menadžment; održivi razvoj; prometna politika

nije evidentirano