hrvatski

Popratno slovo

Upravo je za zadiviti se kako je u kratko vrijeme naš vrijedni Stjepan Razum uspio složiti tako obimni životopis nedavno preminule Lelje Dobronić. Nema odsjeka njena života i rada koji tu ne bi bio obrađen u tančine. Kad se sve to pročita i prouči, možemo s divljenjem ustanoviti koliko trajnih djela i kako dubokog traga je Lelja Dobronić ostavila kulturnom hrvatskome potomstvu tijekom svih godina njena djelovanja na polju povijesti i povijesti umjetnosti. Napose je zadužila grad Zagreb. Još u gimnaziji skupljao sam njene knjižice i knjige i otkrivao toliko toga. Kakva zanimljiva saznanja o nekim mojim predcima sadrži njena knjiga &laquo ; Stare numeracije kuća u Zagrebu&raquo ; , na prvi pogled dosadni imenik sa šturim imenima i brojkama! Ipak, ono što se iz njena životopisa razabire općenite su činjenice o njenome životu, mjestima stanovanja, školovanju i studiju, mjestima zaposlenja te širokom vidokrugu njena proučavanja i zanimanja. Njena marljivost i ustrajnost bile su poslovične, kao i njena točnost i temeljitost. Ono što se iz knjiga ne može, nego samo mutno razabrati, to je njena osoba, na svim poljima pozitivna. Bila je jedna od najstaloženijih osoba koje sam poznavao, uvijek dobrohotna, ugodna, odmjerena, prirodna, ne izvještačena, nikad gruba, nikad dvosmislena ili licemjerna. Bila je ljubezna, nikada previše, nije se ni previše smijala, pogotovo ne glasno, već se najčešće nasmiješila. Ipak, viđali smo je i u odličnome raspoloženju, punu humora. Nije se ustručavala dati svoj sud o nečemu, ukoliko je smatrala da je nešto krivo. Svoje ogromno znanje je - isto kao što su to činile i akademik Anđela Horvat, Greta Jurišić ili Sena Sekulić-Gvozdanović - vrlo rado dijelila s kolegama i nije škrtarila na podatcima, ako ste je za nešto upitali, pa vas je uputila u najboljem smjeru znanstvenih istraživanja. Ako nešto ne bi znala, a to je bilo rijetko, smjesta bi to otvoreno kazala. Bila je ljubiteljica lijepoga, od prirode, koju nam je Bog dao, do lijepih umjetnosti te do najapstraktnijeg od svega: glazbe. Tome je doprinijelo dobro genetsko nasljeđe dobiveno s majčine i očeve strane. Lelja Dobronić nije svoje talente zakopala, već ih je stalno upotrebljavala, a dobitak bio je stostruk. Osobno sam je upoznao tek kad je postala ravnateljicom Povijesnog muzeja – naravno neki članovi njene obitelji znali su se spominjati u našoj kući. Za oca skladatelja znali smo svi, a pogotovo se često spominjala njena tetka Zdenka Marković, koja kao pet godina mlađa suučenica pohađala glasoviti djevojački Licej u Zagrebu, na kojem je i moja baka među prvima hrvatskim djevojkama maturirala 1897. god. U kući bilo je i knjiga Zdenke Marković, npr. &laquo ; Let&raquo ; , a bilo je i drugih njenih članaka u nekim knjigama. A i Željko Marković, glasoviti profesor matematike također se spominjao. Kad sam diplomirao i neko vrijeme bio bez posla, prva koja mi je ponudila posao bila je Lelja Dobronić, a takve lijepe geste ne bi se smjele zaboraviti. No, budući da je na pomolu već bila neka stipendija, koju mi je pribavio akademik Mate Suić, to namještenje nisam prihvatio. U Povijesnom muzeju vidio sam kakva sposobna ravnateljica je ona bila. Izložbe su se redale jedna nakon druge, jer se u toj palači do dana današnjeg nije mogla stvoriti stalna izložba zbog neprikladnosti arhitekture i skučenosti prostora. Sjećam se njene snalažnjivosti, kad je jednom prilikom neka osoba došla u upravu muzeja i ponudila na prodaju par prekrasnih starih obiteljskih portreta Iz nekog &laquo ; crnog fonda&raquo ; ravnateljica je toj dami smjesta isplatila zatraženu svotu i tako su te vrijedne slike sačuvane u vrijeme kad je otkup muzejske građe bio posebno težak, složen i dugotrajan. Jednoć smo sedamdesetih godina prošlog stoljeća Lelja Dobronić, njen muž i ja istim zrakoplovom letili iz Zagreba u Split, gdje sam tada sudjelovao kod arheoloških iskopavanja američke ekipe u Dioklecijanovoj palači, a kako smo dugo čekali na let i poslije u zrakoplovu sjedili zajedno, imao sam tom prigodom prilike upoznati i Pavla Vuk-Pavlovića, koji me je oduševio svojim načinom pričanja i svojim humorom. Let je prošao kao u trenu. Kasnije, kako su godine prolazile, moji susreti s Leljom Dobronić postali su učestalijima, kako na stručnom polju i u stručnim i znanstvenim krugovima, a tako i na planinarenju. Uvijek smo se viđali na lijepim mjestima, počam od Zagrebačke katedrale, recimo, tijekom funkcija Velikog tjedna i oko zlatno-svilenoga Svetog groba biskupa Petra Petretića, ili božićnih jaslica u u istome južnome brodu, pa sve do Puntijarke ili vrha Sljemena. Katkada smo se sretali i u Kamenitim vratima, budući da je od 26.IV. 1997. god. bila počasnom članicom Družbe &laquo ; Braća Hrvatskoga Zmaja&raquo ; . Jednom prigodom opisala je svoje sjećanje na svečano otkrivanje spomen-ploče Ivanu pl. Zajcu na kući u Visokoj ulici br. 16. 1925. god. Njena majka je netom pričvrščenu bijelu mramornu ploču prekrila lijepim narodnim vezom i cijela obitelj strepila je hoće li se taj vez lako moći skinuti prigodom otkrivanja. No, ipak ta svečanost je prošla bez ikakvih zastoja. Kasnije je u toj kući živjela obitelj Kugli, odnosno Lentić-Kugli. Drugom prigodom pripovijedala nam je kako je dovršila započeto djelo Emilija pl. Laszowskog Szelige, osnivača i velikog meštra Družbe, i bolesnome, umirućem starome gospodinu donijela u njegov stan u Krajišku ulicu prvi tiskani svezak Monumenta historica civitatis zagrabiensis. Laszowskome je to najvjerojatnije bio jedini i posljednji ugodni događaj tijekom niza neprekidnih razočaranja i poniženja koja je doživljavao počam od 1935. god, a napose onih od 1941. i 1945/6. god. Knjigu od slabosti nije mogao držati u rukama, već ju je položio na postelju. Lelji, koja je bila u drugom stanju, rekao je: &laquo ; Želim sreću vama i vašem djetetu!&raquo ; . Ubrzo je preminuo 28. studenog 1949., a 1. prosinca rodio se Stanimir Vuk-Pavlović. Također sam imao čast skupa s Leljom Dobronić biti članom Upravnog odbora Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije &laquo ; Tkalčić&raquo ; i uredništva istoimenog časopisa, pa znam kako pozitivnu ulogu je prigodom rada Uredništva tog reprezentativnog časopisa i Upravnog odbora ona odigrala. Posljednji naš susret bio je jedne subote na maloj utvrdi Čanjevu kod Visokog, kamo nas je pozvao kolega arheolog Luka Bekić. Tada se Lelja Dobronić velikom lakoćom, prva od svih nas, uspela na kaštel i nitko nije ni slutio da će se za malo dana teško razboliti. Tom prigodom dogovorili smo se slijedeće srijede s kolegicom Romanom Mačković iz Muzeja u Sv. Ivanu Zelini obići Zelingrad. Na mjestu dogovora, kod tramvajske postaje u Dubravi u srijedu ujutro Lelje nije bilo, što je uistinu bilo uznemiravajuće, je je njena točnost bila poslovična. Poslije smo saznali da joj je u utorak pozlilo te da se nalazi u bolnici. Više se nismo vidjeli. Dr. Ivan Mirnik

Dobronić Lelja

nije evidentirano