hrvatski

Književno djelo Viktora Cara Emina

U radu se s aspekta književne povijesti i književne kritike analizira cjelokupno književno djelo Viktora Cara Emina (Kraj, 1870. – Opatija, 1963.), pisca koji se u hrvatskoj književnosti javlja u periodu narodnoga preporoda u Istri i književno djeluje sve do kraja pedesetih godina ovoga stoljeća, objavivši 11 romana, oko 140 pripovijetki i tri drame. Književni je opus V. Cara Emina podijeljen u tri stvaralačka razdoblja. U prvome stvaralačkome periodu (1888. – 1917.) Car progovara o aktualnim problemima Hrvata u Istri, zalažući se za očuvanje nacionalnog identiteta. Pripovijetke su grupirane u nekoliko tematskih krugova: o isluženim mornarima, o narodnim učiteljima te o osobama s društvenih margina. Desetak najboljih pripovijetki iz toga razdoblja objavljeno je u zbirci Starci (1917.). Kroz galeriju gubitnika autor daje sliku kraja od Rijeke do Brseča, gdje se odvijaju radnje svih njegovih djela. Objavio je i trilogiju istarskih romana: Pusto ognjište (1900.), Usahlo vrelo (1903.) i Iza plime (1913.), među kojima se kvalitetom izdvaja roman Iza plime, a tu je i roman Nove borbe (1908.) te drama Zimsko sunce (1903.). Drugi je period (1918.-1941/45.) Careve književne djelatnosti također vrlo plodan, tematski se nastavlja na prethodni, a novina su povijesni romani – Presječeni puti (1938.) i Suor Aurora Veronika (1940.). Romani sa suvremenom tematikom (Naša Mare, 1931., Među dva ognjišta, 1934., Vitez mora, 1939.) ne ističu se ni sadržajem niti obradom građe. Car ostaje tendenciozno-utilitarističko-didaktički orijentiran, s nemogućnošću odmaka od problema koji pritišću njegovu Istru. Napisao je i dramu Vicencica (1934.) koja je najbolja među njegovim dramskim uradcima. Treći period (1946.-1963.) obilježen je Danuncijadom – romansiranom kronisterijom riječke tragikomedije 1919-1921 i Carevim iskorakom iz tradicijskog. Odlikuje se modernim pristupom i pripovjedačkim postupcima i svojevrstan je žanrovski novum. U tom je periodu značajna i Careva autobiografska proza, naročito Autobiografija (1949.) i Dnevnik (1951.). Ukupna je Careva zasluga što je tijekom 70 godina svoga stvaralaštva uveo u književnost likove primoraca - Istrana i Riječana, te upozoravao na egzistencijalne probleme toga kraja. Smatramo ga regionalnim piscem i asinkronom književnom pojavom u odnosu na dominantne književne tjekove u hrvatskoj književnosti, ali ne anakronim književnikom.

Viktor Car Emin; hrvatski narodni preporod u Istri; regionalni pisac i asinkrona književna pojava

nije evidentirano