hrvatski

Hrvatski jezik u grobničkim urbarima iz 1610.-1612. i iz 1726. godine

Iako grobničke urbare pisane hrvatskim književnim jezikom u vremenskome pogledu dijeli više od jednoga stoljeća, u jezičnome ih pogledu povezuje gotovo identičan književnojezični tip, ustrojen na ovima načelima: 1. Podloga je (organska osnovica) toga književnoga jezika na svim jezičnim razinama sjevernočakavski starosjedilački ikavsko-ekavski tip, najbliži lokalno prepoznatljivu organskomu komunikacijskomu tipu kakav se i danas rabi na Grobnišćini. Iako je ta organska osnovica nedvojbeno prepoznatljiva i lokalno odrediva, ipak ni na jednoj jezičnoj razini nije jednoznačno ograničena strogom normom, zbog čega jezične činjenice koje pripadaju lokalno prepoznatljivu sustavu na svim razinama sporadično alterniraju s jezičnim činjenicama pripadnim drugim hrvatskim sustavima narječnoga ili dijalekatnoga ranga. 2. Intelektualnu nadgradnju toga književnoga jezika čine ortografski propisi i stručna pravna terminologija. Nadgradnja je nedvosmisleno normirana, a svodi se na stanovit broj pravopisnih ograničenja, i indeks riječi sa statusom pravnih termina. Na temelju se raščlambe izvodi zaključak da je hrvatski jezik u grobničkim urbarima s početka XVII. i XVIII. stoljeća strukturirani po istomu načelu po kojemu su u pravilu do tada i poslije toga bili strukturirani književni jezici u Hrvata: čak i kad bi im organska osnovica bila lokalno prepoznatljiva i odrediva, otvarali bi prostor mogućnosti šire unutarhrvatske komunikacije. Dva grobnička urbara upućuju na kontinuitet čakavski stiliziranoga hrvatskoga književnoga jezika u određenoj funkciji i u XVII. i XVIII. stoljeću. Taj kontinuitet tek valja utvrditi i potvrditi u istraživanjima cjelokupnoga korpusa pravnih tekstova.

hrvatski jezik; grobnička čakavska ikavsko-ekavska osnovica; grobnički urbari; 1610.-1612.; 1726.

nije evidentirano