Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 306544

Hrvatsko društvo i integracijski procesi


Šundalić, Antun
Hrvatsko društvo i integracijski procesi, Osijek: Matica hrvatska Osijek, 2004 (monografija)


Naslov
Hrvatsko društvo i integracijski procesi
(Croatian Society and Processes of Integration)

Autori
Šundalić, Antun

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Matica hrvatska Osijek

Grad
Osijek

Godina
2004

Stranica
159

ISBN
953-242-000-2

Ključne riječi
hrvatsko društvo; tranzicija; identitet; privatizacija; socijalni kapital; razvoj; integracija; globalizacija
(Croatian society; transition; identity; privatisation; social capital; development; integration; globalisation)

Sažetak
Sociološke rasprave o tijeku promjena suvremenog svijeta danas su drugačije naravi nego što su bile iz vremena rane industrijalizacije i modernizacije. Dok se nekada svijet gledao u njegovim geografskim segmentima, a društveni razvoj locirao u granicama regije, ili najviše države, danas je sve to dobilo drugu dimenziju. Danas su ključne i nezaobilazne teme poput razvoja i širenja gospodarskih i političkih integracija, odnosa prema kulturnom identitetu, socijalna nejednakost i nepravda, socijalni kapital, napredak i razvoj, tehnološka umreženost – postale svjetske, globalne teme. Svaka od njih se tiče svih društava, velikih i malih, razvijenih i nerazvijenih, bogatih i siromašnih. Sve se ove teme danas obuhvaćaju jednom jedinom – temom globalizacije. Autorov pristup ovoj širokoj problematici dan je u osam poglavlja: Uvod, O sveprisutnoj nejednakosti, Što smo naslijedili?, Ambivalentnost globalizacijske blizine, Briga oko identiteta, Vrijednost socijalnog kapitala, Napredak i socijalno blagostanje, Što slijedi? Globalizacija, kao kompleksan proces, često dobiva različite interpretacije, već prema različitosti doživljaja njezinih socijalnih učinaka, ali i glede različitosti polazišta i orijentacija interpreta globalizacije. Od jednih će globalizacija sa svime što donosi biti prihvaćena pozitivno, od drugih će biti prozvana zbog produbljivanja nejednakosti u svijetu i rastuće nepravde u podjeli svjetskog bogatstva, od trećih, pak, globalizacija će biti označena društvom rizika zbog nejasnoća i nepredvidljivih posljedica biotehnološkog vremena koje ju određuje. Rasprava o globalizaciji je ujedno rasprava o integracijskim procesima (svjetskim i regionalnim), o dosezima informacijske tehnologije, o individualizaciji i atomizaciji svijeta, o korporacijskoj moći na tržištu i slično. Tko će kako vidjeti i razumjeti ovakav tijek promjena, bit će svrstan u progresivce ili tradicionalce, liberale ili konzervativce, demokrate ili totalitariste, legaliste ili anarhiste. Kako će, pak, pojedina društva prihvatiti i živjeti novu globalnu stvarnost, biti će prema tome razvrstana u razvijena ili nerazvijena, bogata ili siromašna, stabilne demokracije ili tranzicijska društva. Takvo stanje različitosti potvrđuje činjenicu da tehno-znanstvene mogućnosti jesu stvarnost samo jednog dijela globalnog svijeta. Pred ostalima je postavljen egzistencijalno važan zadatak integriranja u globalni svijet. Stoga je ispravno ustvrditi da je globalizacija različit proces za različita društva. Ako društvenu razinu zamijenimo individualnom, također ćemo uočiti da je drugačije doživljavanje globalizacije poduzetnika i menadžera, drugačije političara, a sasvim drugačije humanista i ekologa. Prvi su zaokupljeni svjetskim tržištem proizvodnje i potrošnje, drugi zagovaranjem nadnacionalnih političkih tijela ali i brigom za politički utjecaj nacionalne države, treći, pak, se pitaju što je sa suverenitetom osobe te je li moguć održivi razvoj koji će saćuvati bios i oikos i za nove generacije. Sasvim je drugačije, opet, (ne-)shvaćanje globalizacije među prosječnim građanima kojima je u središtu briga za životni standard, kako oskudicu zamijeniti blagostanjem. Globalna zabrinutost za svijet nije ujedinila svijet. Prije je potvrdila činjenicu da je relativizam ključno obilježje suvremenog svijeta. Sve su spomenute razlike pristupa i viđenja aktualnih procesa potvrda različitosti polazišta, bilo profesionalnog, znanstvenog ili socijalnog. U duhu pluralizma i prava na različitost kojima se današnjica kiti, nije realno očekivanje jedinstvenog stava o bilo čemu, pa ni o globalizaciji. Danas je u svijetu sve izraženiji obrazac ponašanja koji raspršuje odgovornost, izbjegava uočiti, predvidjeti ili naslutiti jasne ili nejasne ali moguće posljedice određenog djelovanja. Time se izbjegava odgovornost koju savjesti nameće znanje činjenica (glad, bolesti, diktature, nuklearne katastrofe, kemijsko-tehnološki otpad i sl.), pa čak i samo naslućivanje nečega što može još više ugroziti socio-ekološku ravnotežu. Danas smo ovome svjedoci kako na razini ponašanja pojedinaca, tako i na razini institucija, država pa čak i cijele međunarodne zajednice. Ako već zakazuje savjest pojedinaca i čovječanstva, zašto zakazuje slovo i duh zakona na kojima se ustrajava u oblikovanju globalne zajednice naroda? – pitanje je na koje će skeptici odgovoriti da je riječ o novom imperijalizmu kojemu nije važna istina svijeta, već istina profita ; globalisti će zagovarati skoro i djelotvorno oblikovanje i uključivanje nadnacionalnih sustava i snaga kojima će cilj biti globalni boljitak. Kako su uloge podijeljene između velikih i malih, stvarnost, tako uređenu, neki prepoznaju kao novi kolonijalizam globalnih razmjera. Njemu je svojstveno neoliberalnu demokraciju staviti na tron globalne poželjnosti, ali i selektivno dijeliti njezine plodove. Premda su liberalizmu svi jednaki, prvi su u redu za dobivanje veliki, a u redu za odricanje mali. Naviknutost je na takvu vrstu "jednakosti" danas postalo obilježje svjetskog poretka kojega je spiritus movens egzistencijalna okrenutost integracijama. Hrvatsko, kao i ostala tranzicijska društva, ne birajući prihvaća ovaj duh vremena kojega svrha nije uspostavljanje zajednice naroda, već interesnih asocijacija. Da bi bili pripravni za njih, tranzicijska se društva moraju dvostruko angažirati: oblikovati nacionalnu zajednicu oko gospodarskih i inih interesa, ali isto tako i otvarati se globalnoj atomizaciji i individualizaciji. U ovim se društvima više nego igdje susreću modernitet i postmodernitet. Tehnološke mogućnosti približavaju, ali ne zbližuju. One su stvarnost za jedne, a i dalje samo mogućnost za druge. Na toj se razlici širi prostor ovisnosti koji je postao globalni pokrivač svijeta, a ne, kao npr. u 19. stoljeću, regija ili kontinenata. Zahvaljujući sofisticiranoj tehnologiji današnjice, globalizacija se ne događa regionalno i odvojeno kao nekada. Ona je povezan svjetski proces koji se potvrđuje kroz sve integracije, posebice regionalne koje i jesu inicirane globalnim stanjem (npr. Europska unija). Lokalna se posebnost, unatoč otporima nacionalno-kulturne naravi, povlači pred globalnom utakmicom gospodarskih i političkih moćnika iščekujući njezin ishod i preuzimajući nove obveze. Strah od gubljenja identiteta tako se pretvara u traganje za novim identitetom koji najčešće širi, ponekad čak briše, okvire nasljeđa obitelji, nacije i konfesije. Socio-kulturne vrijednosti se povlače pred tehnološkim, koje ujedno postaju i ključne tržišne vrijednosti, jer im je cilj dobit i moć, što prvima dakako nije. Učinak je ove supstitucije vrijednosti i supstitucija primarnog subjekta globalizacije: pojedinac se stavlja ispred kolektiva, moćna korporacija ispred nacije, moćna nacija ispred svijeta. Stvorena je tako globalna slika o potrebi mijenjanja nasljeđenog identiteta nacije u novi identitet koji je razvojni. Ta je slika kao potreba vremena stavljena pred "Treći svijet" koji se mora potruditi kako bi i sebe vidio na njoj. Za hrvatsko je društvo željeni novi identitet dobio atribut "europejski", dakle onakav kakvim se nadamo da jesmo, no on je još uvijek više politička konstrukcija i orijentacija negoli socio-kulturna svakodnevica. To pokazuju i prikazani rezultati istraživanja kako na ciljanim uzorcima studentske i poduzetničke populacije, tako i na reprezentativnom uzorku hrvatskih građana. Okretanje novom identitetu kao praćenje zahtjeva vremena, tranzicijskim društvima donosi ono na što su stare liberalne demokracije naviknute, zaoštravanje socijalnih razlika, gubljenje tradicionalnih veza kako u poslu, tako i u vremenu dokolice. Kriza se socijalnog kapitala preko noći uvlači i u ta društva kao novi individualizam nasuprot preživjelom kolektivizmu socijalističke ideologije, ali i predgrađanskog nasljeđa. Davni se san o materijalnom izobilju i duhovnom pluralizmu kao plodovima građanske demokracije, pretvorio u novu želju za socijalnom pravdom. Umjesto filmskih želja za slavom, bogatstvom, slobodnom ljubavi, moći i sl., postsocijalističke se želje većinske populacije svode na radno mjesto i stalnu plaću, mirovinu za preživljavanje, mogućnost školovanja i zdravstvene zaštite. Svođenje kapitalističkog boljitka na ovakve želje čistog preživljavanja traži krivca. Je li on u lošem političkom i gospodarskom menadžmentu nacije, ili u već raspoređenim pozicijama od svjetski moćnog menadžmenta? Odgovor će najčešće ići u smjeru dijeljenja krivnje, a što samo potvrđuje globaliziranu stvarnost kao cjelinu odnosa međuovisnosti. U takvom je svijetu umijeće za pridošle nacije postaviti se njegovim sudionicama i to tako da se barem dijelom pokazuju aktivnim makar samo u vlastitom dvorištu. Dominacija tzv. korporativne solidarnosti kao odnosa među nacijama ne daje priliku slabima ojačati, siromašnima obogatiti se. Sve se svodi na održanje stanja ovisnosti, a time i otvaranja novih prostora dominacije najmoćnije nacije, moćnih korporacija, moćnih pojedinaca. Svijet neoliberalnog kapitalizma kao globalna stvarnost bez alternative doveo je u pitanje poimanje napretka. Sve je prihvaćenije "napretkom" nazvati promjene u svijetu znanosti i tehnike, dok se društvene promjene sve češće nazivaju "razvoj". Globalni je razvoj vrlo apstraktna činjenica za veliki dio zemalja, regija pa čak i za neke kontinente. Jer potvrđivanje razvoja kao promjene stanja najčešće se shvaća kroz pokazatelje rasta blagostanja, kako društvenog, tako i individualnog. Tamo gdje su ovi pokazatelji izostali, teško je govoriti o društvenom razvoju. Također je u takvim društvima iluzorno očekivati zaživljavanje demokratskih institucija, kao i poštivanje ljudskih prava i sloboda. Takva su društva gospodarski nestabilna, tržišno neiskusna i globalno pozicionirana u svojevrsno čistilište, čekaonicu za ulaženje u svijet zapadne demokracije. Očekivanja od demokratskog Zapada najčešće su neispunjena kada je riječ o popravljanju socijalnog položaja građana tranzicijskih društava. Spontanitet događanja ulaska na Zapad također nije onakav kakvim se je očekivao. Brojni zahtjevi stalne su zapreke na putu tranzicije. Olakšati taj put neprincipijelnim konformizmom, ili ga produljiti principijelnim konfliktom, dilema je većine postsocijalističkih društava. Hrvatskoj je ova dilema stalna politička tema, ali i tema šire javnosti koje se prema njoj određuje za ili protiv integracija.

Izvorni jezik
Hrvatski



POVEZANOST RADA


Profili:

Avatar Url Antun Šundalić (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Šundalić, Antun
Hrvatsko društvo i integracijski procesi, Osijek: Matica hrvatska Osijek, 2004 (monografija)
Šundalić, A. (2004) Hrvatsko društvo i integracijski procesi. Osijek, Matica hrvatska Osijek.
@book{book, author = {\v{S}undali\'{c}, A.}, year = {2004}, pages = {159}, keywords = {Croatian society, transition, identity, privatisation, social capital, development, integration, globalisation}, isbn = {953-242-000-2}, title = {Croatian Society and Processes of Integration}, keyword = {Croatian society, transition, identity, privatisation, social capital, development, integration, globalisation}, publisher = {Matica hrvatska Osijek}, publisherplace = {Osijek} }