hrvatski

Pierre-Gilles de Gennes

Pierre-Gilles de Gennes pionir fizike meke tvari, izuzetan stručnjak u području magnetizma i supravodljivosti, fasciniran zrnatom materijom, ali i pojavama na površinama ili graničnim plohama (stanična adhezija, difuzija u poroznim tvarima), pojavama od interesa i u praktičnoj primjeni. Dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku, za ukupno svoje djelo, za način mišljenja koji je u fizici promovirao, te za plodove koji su slijedili. Rođen je 23. listopada 1932. g. i školovao se kod kuće u Francuskim alpama. 1951. g. primljen je na studij u Ecole Normale Supérieure u Parizu gdje je diplomirao 1954. g. i zapoćeo svoj znanstveni rad na jednoj temi iz eksperimentalne fizike. Nedugo zatim, 1958. g. doktorirao je izradivši na Centru za atomsku energiju u Saclayu tezu iz područja teorije magnetizma. Potom odlazi na jednogodišnji postdoktorski boravak na Sveučilište u Berkley-u kod prof. Charlesa Kittela. 1961. g. postaje docent na Sveučilištu Paris XI u Orsayu, gdje osniva vrlo uspješnu grupu sastavljenu od teorijskih i eksperimentalnih fizičara za rad na supravodičima II vrste. 1968. g. počinjc se baviti tekućim kristalima i okuplja oko sebe grupu stručnjaka različitih profila: fizičara, kemičara. Uvodi posve novi pristup pojavama u tekućim kristalima. 1971. g. dobiva katedru na Collè ge de France i počinje se zanimati za slijedeće novo podrućje istraživanja, gdje je također načinio značajan znanstveni prodor, a to je fizika polimera. Uspješno surađuje s industrijom i 1976. g. postaje direktor Ecole de Physique et Chimie u Parizu. Izabran za člana Francuske akademije znanosti i umjetnosti, te potom i za člana mnogobrojin drugih inozemnih akademija. Umro je u Parizu 22. svibnja 2007. g. De Gennes se u svom znanstvenom radu bavio nizom prilično raznorodnih problema kao što su feromagnetici, supravodiči, tekući kristali, polimeri, pojave na graničnim plohama. U svakom je od tih područja, međutim, njegov doprinos ostao nezaobilazan. Njegova pojava na primjer u fizici tekućih kristala ili polimera značila je procvat ovih područja, privukla mnoge druge znanstvenike. Karakteristika njegovog rada je bila originalnost pristupa, sposobnost pronalaženja analogija među različitim domenama fizike, otvorenost prema drugim područjima, kemiji, biologiji, primjeni znanosti, tehnologiji. 1991. g. za „otkriće da se metode razvijene u proučavanjima pojava reda u jednostavnim sistemima mogu poopčiti na složenijc oblike tvari, posebice na tekuće kristale i polimere" dobio je Nobelovu nagradu za fiziku, kako je navedeno u obrazloženju za dodjelu nagrade. Uza svoj brilijantni znanstveni rad de Gennes je bio poznat kao izvanredan predavač. Napisao je nekoliko monografskih knjiga: Superconducting metals and alloys (1956.), The physics of liquid crystals (1974.) i Scaling concepts in polymer physics (1979.) i danas veoma traženih i citiranih. Pierre-Gilles je bio vrlo jedinstvena koja je ulijevala bezgraničnu inspiraciju svojim suradnicima. Veliki prijatelj i hrvatskih znanstvenika, posljednji put bio je u Hrvatskoj prošle godine na konferenciji From Solid State To BioPhysics III i tom prigodom održao je dva predavanja. Posljednih desetak godina posvetio je iznimno mnogo truda također i radu na nastavi fizike u srednjim školama.

Pierre-Gilles de Gennes; biografija

nije evidentirano