hrvatski

Tranzicijske tegobe hrvatskog društva

Rastakanje socijalnog kapitala novoprispjelih društava, među kojima je i Hrvatska, smatra se preduvjetom ulaska u novi svijet globalne ekonomije, po mnogima "informacijske". Da je ovo težak i zahtjevan trenutak za Hrvatsku i slična društva pokazuje se u njihovom strahu od globalizacijskog brisanja (utapanja) kojemu se mogu oprijeti jedino utjecajem kulturnog identiteta, suprotstavljanjem lokalne posebnosti globalnoj standardizaciji, a ne i tehnološkom ravnopravnošću. No, upitnost ovog opiranja pokazuje se u jačanju tzv. korporativne solidarnosti kojoj je naglašeno obilježje "solidarnost protiv", a ne "solidarnost za" .Ona se danas u svijetu pokazuje globalno raširenom posebice kroz neoliberalno zagovaranje individualizma. Solidarnost se tako pretvara više u načelo bez primjene. Jer, društvo postaje sve složenije, a mogućnosti komunikacije sve brojnije i individualiziranije, tehnički posredovane, a time i "bez lica". Solidarnost, kakvu zagovara socijalno učenje Katoličke crkve, temelji se na načelima općeg dobra i supsidijarnosti. Razni oblici solidarnosti danas su, nažalost, samo lista potrebnih koraka koji bi vodili humanističkoj koncepciji socijalne globalne pravednosti. Za takvu koncepciju, vrlo je uočljivo, ne postoje stvarni subjekti koji bi je mogli realizirati. Također treba razlikovati solidarnost od samilosti. Ono prvo – solidarnost – je humana vrijednost koja polazi od pretpostavke jednakosti i reciprociteta u građenju odnosa među osobama, ono drugo – samilost – je odnos moći prema nemoći, snage prema slabosti, samovolje prema poniznosti. Sve su to argumenti tezi da je korporativna solidarnost, premda humanistički nepoželjna, ipak jedina stvarnost globalne koncepcije individualiziranja svijeta i razaranja tradicionalnih oblika solidarnosti. Ako je takva solidarnost ujedno i podloga stvaranju svjetskih integracija, teško je ne prepoznati kakva se to svjetska zajednica naroda stvara. Vodi li ovako zacrtani (nazirani) put u budućnost gospodarskom i sociokulturnom razvoju, sigurnosti nacionalnog suvereniteta i osobnog digniteta, različito će ocijeniti skupine i pojedinci. Za neke je to jedini put na koji se mora krenuti ; za druge, pak, takva se zbilja može aktivno oblikovati kako bi se zadržao prostor lokalne prepoznatljivosti (ne i isključenosti). Integracijski bi procesi upravo to trebali donijeti.

tranzicija ; hrvatsko društvo ; privatizacija ; socijalni kapital

nije evidentirano