hrvatski

Stavovi majki prema slušno oštećenoj djeci

Aktivna suradnja roditelja i rehabilitacijskih ustanova temelj je uspješne edukacije i rehabilitacije djeteta oštećena sluha. Razni činitelji djeluju na odnos roditelja prema rehabilitaciji njegova djeteta oštećena sluha, a posebnu važnost imaju njihovi stavovi prema vlastitom djetetu i njegovim posebnim potrebama. Poznavanje stavova roditelja, poglavito majki, i mogućnost njihova mijenjanja u skladu s postavljenim ciljevima rehabilitacije, može nam biti važna sastavnica u uspješnoj rehabilitaciji djeteta oštećena sluha. Malo je danas poznatih komparativnih studija koje uspoređuju stavove roditelja prema djeci oštećena sluha sa stavovima roditelja prema čujućoj djeci. Dosadašnjim istraživanjima zaključujemo da su stavovi prema osobama oštećena sluha pretežno negativno socijalno usmjereni. Tako je potaknuta ideja ovog rada da se usporede stavovi majki djece oštećena sluha i majki čujuće djece, polazeći od istih koncepcijskih pozicija u analizi stavova obje grupe majki, primjenom istog uzorka varijabli. Unatoč sve izraženije težnje da djeca oštećena sluha i tijekom školovanja ostanu u vlastitoj obitelji često se, zbog pružanja stručne pomoći u odgovarajućoj instituciji, djeca izdvajaju iz obitelji i smještaju u dom ili obitelji udomitelja. Stoga su majke djece oštećena sluha, u ovom istraživanju, podijeljene u tri poduzorka: - 89 majki djece oštećena sluha koja se školuju u posebnim uvjetima u Poliklinici “SUVAG” – Zagreb i smještena su u obiteljima (vlastitim ili obiteljima udomitelja); - 39 majki djece oštećena sluha koja se školuju u redovitim školama, uključena su u produženi stručni postupak u Poliklinici “SUVAG” i smještena su u obiteljima (vlastitim ili obiteljima udomitelja) i - 66 majki djece oštećena sluha koja se školuju u posebnim uvjetima u Centru “Slava Raškaj” – Zagreb i pretežno su smještena u domu. Ispitano je i 66 majki čujuće djece koja pohađaju redovite škole u Zagrebu i žive s roditeljima. Ukupno je ispitano 260 majki. Prema činjenici da do danas, prema dostupnoj literaturi, nisu obavljena takva istraživanja, u ovom se radu pošlo od tri nulte hipoteze prema kojima, između opisanih uzoraka i poduzoraka, nema razlika u stavovima prema vlastitoj djeci. Ispitivanje je provedeno pomoću Upitnika za ispitivanje stavova majki koji sadrži 65 varijabli – indikatora stavova Likertova tipa. Latentna struktura stavova majki utvrđena je metodom faktorske analize. U tu svrhu 65 varijabli reducirano je na 42 varijable zadovoljavajućih metrijskih karakteristika. Broj latentnih dimenzija određen je PB kriterijem Štaleca i Momirovića (1971.). Definirano je šest latentnih dimenzija stavova majki prema vlastitoj djeci: 1. faktor samosažaljevanja i izolacije; 2. faktor optimizma i poticajnog ponašanja; 3. faktor procjene sposobnosti djeteta; 4. faktor odsutnosti tjeskobe i samookrivljavanja uz prihvaćanje svog djeteta; 5. faktor projekcije i eksternalizacije osjećaja krivnje i 6. faktor odsutnosti okrivljavanja drugih i prihvaćanja svoga djeteta. Primjenom Robustne diskriminativne analize omogućeno je utvrđivanje razlika između uzoraka ispitanika u latentnom prostoru izoliranih dimenzija stavova majki prema svom slušno oštećenom ili čujućem djetetu, kao i doprinos svake latentne dimenzije u razlikovanju skupina ispitanika. Statistička značajnost razlika između uzoraka ispitanika, na temelju izoliranih šest latentnih dimenzija stavova majki, u ovom je radu određena na razini .01. Diskriminativnom analizom izolirane su tri diskriminativne funkcije. Rezultati istraživanja pokazuju da se uzorci ispitanika međusobno statistički značajno razlikuju u prostoru svih šest latentnih dimenzija stavova majki. Stoga se hipoteze o nepostojanju razlika u stavovima između analiziranih uzoraka ispitanika odbacuju s pogreškom od .000000. Prvu diskriminativnu funkciju definira treći izolirani faktor – faktor procjene sposobnosti djeteta. Najveće međusobne razlike u procjeni sposobnosti vlastitoga djeteta postigle su majke čujuće djece i majke djece oštećena sluha iz Centra “Slava Raškaj” (1.67 standardne devijacije). Vrlo velike razlike u stavovima (1.01 standardne devijacije) o procjeni sposobnosti vlastitog djeteta postigli su i poduzorci majki djece oštećena sluha na rehabilitaciji i školovanju u posebnim uvjetima u Poliklinici “SUVAG” prema majkama djece iz Centra “Slava Raškaj”. Najmanje razlike u stavovima (0.06 standardne devijacije) o procjeni sposobnosti vlastitog djeteta postigli su međusobno uzorci majki čujuće djece i majki djece oštećena sluha koja pohađaju redovite škole. Na temelju dobivenih rezultata može se pretpostaviti da majke djece oštećena sluha koja se školuju i rehabilitiraju u Poliklinici “SUVAG” u procjeni sposobnosti vlastitog djeteta funkcioniraju značajno sličnije majkama čujuće djece, negoli majke djece iz Centra “Slava Raškaj”. Iako su i stavovi majki djece iz Centra “Slava Raškaj” pretežno povoljni prema ovoj diskriminativnoj funkciji, oni su ipak nepovoljniji prema preostalim skupinama ispitanika. Ovi se podaci mogu donekle objasniti kompleksnošću oštećenja sluha i dodatnih teškoća u razvoju djece iz Centra “Slava Raškaj”. Manje povoljni stavovi o sposobnostima svoje djece oštećena sluha mogu biti odraz objektivnih teškoća djece i objektivno težih uvjeta života ovog poduzorka majki. Međutim, takvi stavovi mogu biti i obrana, tj. pokušaj samoopravdanja, za možda ne uvijek uložen zadovoljavajući napor, za napredak svoga djeteta. Kasni početak rehabilitacije (47% u dobi od 5 – 7 godina i 37,9% iza sedme godine) govori o kvaliteti odnosa roditelj-dijete što se ogleda i u stavovima prema vlastitom djetetu. Drugu diskriminativnu funkciju determiniraju tri faktora: - četvrti faktor – faktor odsutnosti tjeskobe i samookrivljavanja uz prihvaćanje svoga djeteta, - drugi faktor – faktor optimizma i poticajnog ponašanja majki i - šesti faktor – faktor odsutnosti okrivljavanja drugih i prihvaćanja svoga djeteta. Najveće međusobne razlike (1.24 standardne devijacije) u ovim dimenzijama stavova postigli su međusobno uzorci majki čujuće djece i integrirane djece oštećena sluha. Značajne razlike (1.09) postigle su i majke djece na školovanju u Poliklinici “SUVAG” prema majkama čujuće djece. Najmanje razlike na ovoj diskriminativnoj funkciji postigli su subuzorci majki djece na školovanju u Poliklinici “SUVAG” i integrirane djece (0.15 standardne devijacije). Zbog toga u analizi mogućih uzroka ovih rezultata, ova dva poduzorka majki djece oštećena sluha možemo obrađivati jedinstvenim subuzorkom. Iskazane razlike u stavovima manifestiraju se: - intenzivnije izražavanje odsutnosti tjeskobe i samookrivljavanja uz prihvaćanje svoga djeteta; - izražajniji optimizam i poticajno ponašanje majki i - intenzivnije izražavanje odsutnosti okrivljavanja drugih i prihvaćanja svoga djeteta u majki djece iz Poliklinike “SUVAG”. Intenzivnije izražavanje odsutnosti tjeskobe i samookrivljavanja, odsutnosti okrivljavanja drugih uz prihvaćanje svoga djeteta i izraženiji optimizam, moguće je objasniti kao negaciju ili inverziju afekta. Ovi mehanizmi obrane štite JA od prejakih podražaja i mogu voditi u poticajno ponašanje roditelja. Pojačana briga i aktivna uloga roditelja u procesu rehabilitacije vjerojatno rezultiraju razlikama u stavovima prema majkama čujuće djece koje nisu izložene dodatnim zahtjevima djeteta s posebnim potrebama. Treću diskriminativnu funkciju određuju dva faktora: - prvi faktor – faktor samosažaljevanja i izolacije i - peti faktor – faktor projekcije i eksternalizacije osjećaja krivnje. Najveće međusobne razlike (0.40 standardne devijacije) u ovim dimenzijama stavova postigli su uzorci majki djece oštećena sluha koja pohađaju redovite škole i djece na školovanju u Poliklinici “SUVAG”. Značajne razlike (0.33 standardne devijacije) postigla su i prethodna dva poduzorka prema poduzoraku majki djece iz Centra “Slava Raškaj”. Najmanje razlike (0.11 standardne devijacije) u trećoj diskriminativnoj funkciji postigli su uzorci majki čujuće djece i majki djece iz Centra “Slava Raškaj”. Djeca oštećena sluha uključena u edukacijsko–rehabilitacijske programe u Poliklinici “SUVAG” borave u instituciji poludnevno, te se od roditelja ili substituta roditelja očekuje dodatni rad kod kuće. To je mogući realni razlog da majke ove djece imaju manje slobodnog vremena, tj. više su izolirane. Njihova češća potištenost i žalost zbog oštećenja djeteta moguća su posljedica emocionalnog i uopće psihofizičkog angažmana u ostvarenju cilja rehabilitacije, tj. uključivanja svoga djeteta oštećena sluha u redovite škole što su majke integrirane djece već ostvarile. Značajna razlika u ovoj dimenziji stavova izražena je i između ova dva poduzorka majki djece iz Poliklinike “SUVAG”, prema majkama djece iz Centra “Slava Raškaj”. Majke djece iz Centra “Slava Raškaj” ujedno su, na ovoj diskriminativnoj funkciji, postigle najmanje razlike prema majkama čujuće djece. To upučuje na zaključak da majke djece iz Centra “Slava Raškaj” imaju stavove o samosažaljevanju i izolaciji sličnije majkama čujuće djece negoli majke djece oštećena sluha iz Poliklinike “SUVAG”. Majčinstvo obje skupine ovih majki okarakterizirano je istom posebnošću, tj. dodatnim potrebama djeteta oštećena sluha. Iskazana razlika u stavovima upućuje na različit odnos prema povećanim zahtjevima svoga majčinstva, pa i različit vlastiti doživljaj tih zahtjeva. U globalnom osvrtu na prikazane rezultate možemo zaključiti da se majke čujuće djece i majke djece oštećena sluha ovisno o tome jesu li njihova djeca na školovanju u posebnim ili redovitim uvjetima te jesu li smještena u obitelji ili u domu, međusobno statistički značajno razlikuju u latentnim dimenzijama stavova prema svom djetetu. Razmatranjem mogućih uzroka povoljnijih stavova majki iz pojedinih poduzoraka majki, možemo pretpostaviti da tome vjerojatno pridonosi: - nastojanje da roditelj (majka ili substitut) postane aktivni sudionik rehabilitacijskog procesa; - suportivno-edukacijski rad s roditeljima; - učestali kontakti rehabilitator-edukator-roditelj; - rana rehabilitacija djeteta; - boravak djeteta u “čujućoj” sredini i - boravak djeteta u obitelji (vlastitoj ili obitelji udomitelja, tj. u obitelji s adekvatnim substitutima roditeljskih figura). Cilj istraživanja stavova roditelja prema djetetu oštećena sluha usmjeren je stvaranju povoljnijih uvjeta za razvoj djeteta i uspješniju rehabilitaciju. Stoga je naredna istraživanja potrebno usmjeriti na spoznavanje strukture stavova kojima bi se preciznije odredili uzroci iskazanih stavova. Tako bi se uspješnije moglo pristupiti programiranoj transformaciji stavova, radi postizanja povoljnijih pozicija za dijete oštećena sluha i uspješniju rehabilitaciju slušanja i govora.

oštećenje sluha; djeca; stavovi roditelja; rehabilitacija

nije evidentirano