hrvatski

Mit neprimjetnosti filmske glazbe

S nekim izuzecima, većina autora i teoretičara filmske glazbe smatra da ona treba biti u narativnom filmu 'nečujna', 'neprimjetna'. Autor teksta smatra tu tezu empirijski krivom, jer se u filmu tipično vrlo dobro razlikuje popratna glazba (posebno nadodana) od prizorne glazbe (one koja ima izvor u prikazanim prizorima). U posebnom se odjeljku razmatraju kriteriji jasnog razlikovanja prizorne glazbe od popratne (prouzročenost, sinkronost, identifikacijska prikladnost, perspektivnost zvuka...). Popratna glazba nije 'nečujna', kao ni 'prizorna'. S druge strane, i u klasičnom narativnom filmu postoje mjesta na kojima se popratnu glazbu namjerno čini itekako 'čujnom'. Naglašavanje samo onih dijelova uporabe popratne glazbe gdje se nju potiskuje u pozadinu pažnje na uštrb dijelova gdje je ona naglašeno prisutna dovodi do 'mita o neprimjetnosti filmske glazbe' koji je spomenut u naslovu članka. Članak nudi i povijesno-psihološko tumačenje nastanka mita, i zalaže se za izdiferenciraniji teorijski pristup problemu popratne glazbe u filmu.

filmska glazba; percepcija filmskog zvuka; teorija neprimjetnosti filmske glazbe

Predočena je nelektorirana verzija teksta.